Baština 12607

Velečasni Zlatko Sudac: Ne sudi da ti ne bude suđeno!

Velečasni Zlatko Sudac: Ne sudi da ti ne bude suđeno!
Velečasni Zlatko Sudac

Iskren čovjek je u većini slučajeva i kršćanin: ne osuđuje, niti kritizira, ono što ne poznaje. Takav čovjek, bio kršten ili ne, već je Božji. Izreći osudu, formulirati kritiku, podrazumijeva potpuno poznavanje, u svim vidovima, onoga što je objekt o kojemu je riječ. Kako li je tek tragično, i u Nebo vapijuće grješno, donašati odluke bez potpunog poznavanja, pa se još skrivati iza takozvane solidarnosti, svjedoči i naša Raspeta Ljubav na Križu.

Svjedoci smo, a vjerujem mnogi i preko svoje kože, improviziranih osuda i kritika bez ikakvog poznavanja uzroka. Površnih osuda koje govore o onome što ne poznaju. Kritike onih koji govore kao svoje ono što su čuli od drugih, bez provjere. Svjedoci ponašanja nesavjesnih koji osuđuju ono što nisu niti čuli govoriti. Osuda iz neznanja uvijek je netočna i kobna.

Znati se obraniti od nepravedne kritike i osude veliko je umijeće opstanka, a znati primiti dobru kritiku, osim što je kršćanska krjepost, također je i ispit mudrosti. Svi mi jako dobro znamo da se sve stvari koje radimo dobro mogu raditi i bolje a posebno to "želimo" čuti od onoga koji ništa ne radi. Ne, nipošto ne trebamo živjeti u zabrinutosti zbog onoga "što će tko reći", jer to može uroditi malodušjem i dovesti do toga da ne činimo ništa.

Olaku i zavidnu, brbljavu i površnu kritiku bolje je ignorirati. Ovdje je važno reći da onaj koji ništa ne čini ne dobiva nikakve kritike, jer ljudi, ne znam zašto, rijetko osuđuju nerad. Vjerojatno i zbog toga što takav ne uzburkava duhove. Onaj koji radi, i koji puno radi, uvijek je od svih kritiziran: kritiziraju ga oni koji ništa ne rade, jer njegov život i njegov rad su osuda protiv njih; kritiziraju ga oni koji rade drukčije od njega, jer ga doživljavaju kao neprijatelja; kritiziraju ga i oni koji rade isto, ili njemu slično, jer su zavidni. Kako život postaje interesantan kada se ove Istine uvuku među kler.

Katkad se u životu dokaže ovaj paradoks: ono što smo dobro učinili, i ono što smo priskrbili svojim radom, trebaju nam opraštati oni koji nisu dobro činili i oni koji nisu ništa činili. Sve se to da izdržati dok ne dođe do onog obezvrjeđivanja i ponižavanja onih koji misle da se ne može napraviti ništa dobro a da se njih ne zatraži za pomoć.

I tada, kao i uvijek, valja se samo profinjeno nasmiješiti, nastavi raditi i ne prestati vjerovati da "Frater qui adiuvatur a fratre quasi civitas firma" - Brat potpomognut od brata je kao utvrđeni grad - samo što ćeš ga uglavnom naći…

… tamo gdje se najmanje nadaš!

misija / www.velecasnisudac.com


Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.