Baština 693

'Gospe moja od Dobrića, providi mi šesnoga mladića...'

'Gospe moja od Dobrića, providi mi šesnoga mladića...'
Dr. Zoraida Demori Staničić sa svojim djelom "Javni kultovi ikona u Dalmaciji“ / VOJKO BAŠIĆ_CROPIX

Splićani malo poznaju Gospu od Dobrića, malo tko ide u tu crkvu a ona je sjajan primjer "kliške“ Gospe. Ikona je s Klisa pred Turcima prebačena u Split, kao što je sinjska dva stoljeća kasnije. Pa su za nju sagradili crkvu. Ona je i zaštitnica ljudi koji su išli u zbjegove - uči nas dr. Zoraida Demori Staničić

Kad se spomene "ikona“ većina ljudi pomisli na kompjuter, no knjiga koja je prošlog tjedna predstavljena splitskoj javnosti: "Javni kultovi ikona u Dalmaciji“, podsjetila je laike na izvorno značenje te riječi. Stručnu javnost, opet, obradovala je činjenica da je povjesničarka umjetnosti, dr. Zoraida Demori Staničić na jednom mjestu katalogizirala čak 108 ikona na našem području, što predstavlja sintezu njenog 30 godina dugog profesionalnog angažmana, a knjiga ovakvog sadržaja objavljuje se po prvi put u Hrvatskoj.

- Gdje se nalaze najstarije ikone? – pitamo ovu zaposlenicu Restauratorskog zavoda u Splitu koja je i doktorirala na ovoj temi.
- Najstarije datiraju iz 13. stoljeća i imamo ih u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zadru i Trogiru. Ako uključimo područje nekadašnje mletačke Albanije, danas Crne Gore, najstarija je ona u budvanskoj katedrali, Gospa od Punte s početka 13. stoljeća. To su uglavnom oltarske slike, splitske se čuvaju u riznici Katedrale. Te su ikone sjajna umjetnička djela koja su valorizirana kao povijesno umjetnički predmeti, a ne toliko "kultni" jer se ne štuju više kao kult. Gospa od Punta, inače, povezana je s najčuvenijom ikonom u Veneciji, Nikopejom, "Pobjednicom“, koja je 204. donesena iz Carigrada - vrlo su slične. Budvansku Gospu prati predaja da je naslikana rukom sv. Luke, ona je Budvu čuvala od kuge i od gusara.

Bogorodica s djetetom

Koje su najčešće teme ikona u Dalmaciji?
- Najčešće, čak 95 posto su Bogorodice s djetetom, a tako je i u cijelom zapadnom, katoličkom svijetu. Sasvim je drugačije u pravoslavlju jer se tamo ikone doživljavaju na drugi način, u bizantskoj ikonografiji postoje različiti motivi svetaca. Zapadne ikone se dijele u nekoliko tipova, ovisno kako Bogorodica stoji ili sijedi, u kojoj pozi drži dijete Isusa – sjedi li ono uspravno, ukošeno, da li je okrenute glave, ili licem uz lice s majkom, da li ga ona doji… Najčešći tip je ona gdje majka i dijete pokazuju nekakav emocionalni kontakt. Dakle, grle se, priljubljuju lice jedno drugom ili je dijete drži za bradu, te su bile najčašćenije. U Dalmaciji se bez prekida štuju neki kultovi još od 14. stoljeća, poput Gospe od Pojišana u Splitu, Gospe od Porta u Dubrovniku, ona je njihova čuvena "proteturica“. Tu spada i Gospa Trsatska, na sjeveru, u Primorju.

Koja je razlika između ikone i svete slike kod katolika?
- Riječ "ikona“ dolazi od grčke riječi "eikon“, "slika“. Na istoku ona ima svoju teologiju, o čemu su pravoslavni teolozi i mistici napisali brdo knjiga. Ikona nije obična slika, ona je produkt božjeg otkrovljenja. Slikara vodi božja "volja", netko drugi upravlja njegovom rukom, a ikona se "pojavljuje“, "izranja“. Nema slikarske imaginacije. Nekad davno su ruski i grčki slikari u potpisu ikone pisali "naslikala ruka toga i toga“. Način na koji se ona radi je strogo propisan.

Suština dilema na Zapadu oko ikone proizašla je iz tumačenja da ikona Bogorodice s djetetom, Isusom, predstavlja utjelovljenje Boga. No, kako se Bog ne može prikazati, "neprikaziv“ je, tako se obožavanje ikona smatralo ikonopoklonstvom. Tako u 6. stoljeću Papa Grgur Veliki piše raznim biskupima da bi spasio ikone, kaže im da se ne uništavaju jer su vrlo poučne za neuki narod. Jer, tko je u srednjem vijeku znao čitati i pisati? Ali svak' je znao prepoznati sliku Bogorodice.

Na koji način su ikone ušle u katoličke crkve?
- U dalmatinske crkve stigle su kupovinom, trgovinom, a za splitske ikone iz 13. st. se smatralo da su nastale u tzv. splitskoj slikarskoj školi. Jadran je bio spojnica između istoka i zapada. Za vrijeme križarskih ratova i hodočašća veliki broj ljudi je odlazio u Svetu zemlju i svi su nešto nosili sa sobom, darivali zavjetno, tako da je trgovina ikonama bila vrlo uobičajena stvar.

Najstarije ikone su sačuvane na dva mjesta na svijetu – jedno je Rim, a drugo manastir svete Katarine na Sinaju. Manastir je zbog izoliranosti ostao enklava zatvorena do 19. stoljeća. A u Rim su ikone u 6. stoljeću došle negdje iz Bizanta, preživjele su i sačuvale se, dok su u 8. stoljeću u Bizantu sve ikone uništene i zapaljene, mozaici otučeni, a slikari poubijani. Ikone iz toga doba u Rimu spadaju u najštovanije slike kršćanskog zapada jer se vezuju uz najranije dane kršćanstva, uz svetog Luku i Isusa.

Arhetipske priče

Zašto se kaže da su čudotvorne?
- Ljudi vjeruju da one rade čuda zato što su božanske, a sa svakim mističnim događajem to se jako potencira. Slika čudotvorne Gospe od Pojišana je nađena kod uvale na Bačvicama, jedan Poljičanin je vidio u grmu i htio je odnijet doma, ali se ona nije htjela pomaknuti. Sličica od 40 centimetara je samo tako "stajala", a Gospa je poručila – "tu sam, sagradi mi crkvu“.

To je arhetipska priča kakvu nalazimo i na Lastovu. Gospu od Barja je spazila nijema pastirica koja je od čuda progovorila. Tako se ukazala i slika Gospe od Prizidnice na Čiovu i u Zaraću na Hvaru. Čudotvorna Gospa od Badije je Korčulu spasila napada pirata. Neke plaču - kao Gospe od plača u Šibeniku, na nekima se pokaže krv… Kad se priča pročuje, vjernici hrle, mole, ostavljaju darove, plaču i oni …

Gospa od Pojšana imala je puno zavjetnog nakita, pa čak i haljina! Odakle taj običaj?
- Običaj odijevanja nam je poznatiji sa kipova Gospe i svetog Ante - u Kaštelima postoje dva ili tri koje oblače, a raskošnu robu im daruju vjernici. Etnologinja Jelka Radauš Ribarić utvrdila je da se radi o davnom mediteranskom običaju još iz antičkog doba, kada je Atena imala plašt kojim su se bogovi zaodijevali. Gospa ima plašt, kao i pojas, to su komadi odjeće koji su objekti posebnog štovanja.

Na otocima na Mediteranu oblače Gospu, na neki način vješa se preko slike haljina, vjerojatno kao nekakav prevjes. Onda ih uzdižu na tim nosiljkama i nose, što je tipično mediteranski običaj. Na Siciliji i Kalabriji vjernici hodaju i pjevaju za kipovima. A oblačenje Gospe je poseban oblik čašćenja, to je samo po sebi čast za vjernike.

Koje su Bogorodice častili Splićani?
- Splićani malo poznaju Gospu od Dobrića, malo tko ide u tu crkvu a ona je sjajan primjer "kliške“ Gospe. Ikona je s Klisa pred Turcima prebačena u Split, kao što je sinjska dva stoljeća kasnije. Pa su za nju sagradili crkvu. Ima i narodna pjesma: "Gospe moja od Dobrića, providi mi šesnoga mladića“… Ona spada u antiturske ikone, zaštitnice ljudi koji su išli u zbjegove. Pa onda Gospa od Špinuta, a likovno sjajna je Gospa od Suspasa, ikona koja je opstala nakon što je nestala crkva sv. Spasa ili San Salvatore, negdje oko Ban Mladenove ulice. To je srednjevjekovni stari kult, a ikona je stoljećima u crkvi svetog Križa.

Gospe od Vrpolja je prava bogatašica

- Zanimljiv je običaj poklanjanja zavjetnih darova ikonama, često vrlo skupog nakita.
- Gospi se zahvaljuje ili se od nje nešto iznuđuje, daruje joj se unaprijed ili unazad. Ljudi su davali najdragocjenije što su imali jer u vrijeme kad nisi znao hoćeš li sutra biti živ, traženje zaštite i milostive smrti je bilo važno. Privatne zavjete za nekoga pratio je nakit, a najstariji darovi bili su koralji i biseri, pa razne srebrene pločice sa dijelovima tijela, nogu, ruku, sisa, pa čak i stoke, riba…

Javni zavjet mogao je dati poteštat u ime u grada, kao što je za Gospu badijsku, a mogao je biti uključen velik broj ljudi kao kad su za srebrenu nosiljku Gospe od Pojišana cijeli grad i sve službe dale velike novce. Sad već postoje stručnjaci unutar povijesti umjetnosti i etnologije koji proučavaju taj zavjetni nakit, rade popise bogatih riznica. Kad se Gospa nosi u procesiji, onda se na nju stavljaju najljepši komadi nakita. Ja sam bila frapirana kad sam vidjela zavjetni nakit čudotvorne Gospe od Vrpolja, ona ima pune sanduke zlatnih lanaca i korduna. Ta zavjetna zlata su se nekad prodavala za popravke u crkvi, tako je i danas.

Piše Jasenka Leskur-Staničić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.