Baština 74

Don Tomislav Topčić: Jean Calvin i širenje kalvinizma

Don Tomislav Topčić: Jean Calvin i širenje kalvinizma
Autograf Jeana Calvina

Treći i najmlađi, ali po svojem djelovanju najznačajniji reformator bio je Jean Calvin, koji je Ženevu učinio središtem pokreta raširenog po svemu svijetu.

Rođen je 10. srpnja 1509. u Noyonu, a potječe iz obitelji koja je bila povezana s Crkvom. Otac mu je bio generalni prokurator, tj. opunomoćeni poslovođa katedralskog kaptola u Noyonu. Sina je odredio za svećenički stalež pa mu je već u dvanaestoj godini priskrbio nadarbinu. Pobožna majka, koja je sina upućivala na pobožnost, umrla je mlada. Možda je taj nedostatak majčinske ljubavi značajan za Calvinov razvitak. "Žene i ljubav nisu u Calvinovu životu, teologiji i poslovima imale nikakvu ulogu" ( Fr. Heer). Ali otac, snažne volje, imao je veliki utjecaj na svoje šestero djece. "Taj otac je...zahtijevao da mu se potpuno podvrgneš. Nije tu bilo protivljenja, kritike ili neposlušnosti. Mladog Calvina se vrlo duboko doimala volja i moć njegova oca: Božje veličanstvo i svoju vlastitu osobu oblikovat će po tom uzoru" (Heer).

Od 1523. studirao je u Parizu filozofiju i teologiju. Živio je u kolegiju u Montaigu, u kojem je prije njega stanovao Erazmo, a nekoliko godina nakon njega nastanit će se ondje Ignacije Loyola. Ondje se učila "via antiqa". 1529. iznenada prekine studij teologije i postane pravnik. Pripisivali su to okolnostima što se njegov otac baš u to vrijeme zbog nekog neslaganja zavadio s katedralnim kaptolom i bio izopćen. I njegov se stariji brat, koji je bio kapelan, razišao s Crkvom.

Dok je Calvin studirao pravo u Orleansu i Bourgesu (1529-1532), upoznao se ondje s humanistima. Od 1532. i sam se u Parizu sasvim posvećuje humanizmu. On se još kreće u okviru humanističkog kruga i "biblicista" i njihova mišljenja. Onda ga odjednom obuze "subita conversio", iznenadno obraćenje na protestantizam – to se dogodilo valjda zimi 1533/1534; tu je zimu proveo na svojim dvjema prebendama u Noyonu. Kad je dospio u vrtlog postupaka koji je 1534. zaključio pariški parlament protiv novotara, pobjegne Calvin u Basel i ondje napiše znamenito djelo: "Institutio religionis Christianae", svoje majstorsko glavno djelo, koje najprije (1536) anonimno, a onda (1537) pod njegovim punim imenom tiskano u Baselu. Calvin je preko noći postao slavan.

Slučajno je krajem 1536. došao u Ženevu, gdje ga je reformator Wilhem Farel (1489-1565) prigrlio i zadržao kao pomoćnika. "Pobjeda evangeličkog pokreta u Ženevi nije iznikla iz nekog pučkog religioznog pokreta, već iz borbe za političku nezavisnost od savojske vojvodine" (Heuss). U tu se situaciju Calvin smjesta upleo. Ubrzo mu pođe za rukom da zadobije utjecaj u gradskom vijeću: ono se prignulo pred njegovom željeznom voljom. U travnju 1537. moralo se čitavo pučanstvo svrstati i u skupinama od desetero ljudi položiti zakletvu na novu ispovijest vjere; tko se nije htio zakleti, izgubio bi pravo građanstva i boravka. Rigoristički strogo tražio je Calvin, koji je početkom 1537. dobio i otad vršio javnu propovjedničku službu, da svi bezuvjetno priznaju kršćanska načela u svom javnom i privatnom životu. Moralno-religiozni život grada imao se reformirati u smislu Božje riječi. Na kraju je gradsko vijeće prihvatilo (29. 9. 1537.) crkveno zakonodavstvo koje je izradio Calvin.

Gradsko vijeće, koje se držalo uz Calvina, nije na novim izborima u veljači 1538. ponovo izabrano. Novo vijeće oduzme Calvinu službu, a onda ga zajedno s Ferelom izagna iz grada. Calvin otiđe u Strassbourg, gdje se sprijatelji s njemačkim reformatorima. Kao građanski zastupnik sudjelovao je na pregovorima o uniji u Hagenauu, Wormsu i Regensburgu. 1539. se oženio Idelttim von Buren. Kad je Ideletta umrla, on je o njoj 1549. posvjedočio da mu nikad nije ni dosađivala ni smetala. Kad su njegovi pristaše u Ženevi ponovo zavladali, poslali su mu u rujnu 1541. poruku da se vrati. Već 20. rujna 1541. vijeće je njegovo crkveno uređenje, tzv. "Ordonnances ecclesiastiques", objavilo kao zakon.

To uređenje predviđa četiri crkvene službe: pastore, doktore, starješine i đakone. Pastori i doktori sačinjavali su "Venerabile compagine", koja je imala zadatak da pomoću propovijedi i pouke vodi dušobrižništvo. Starješine i đakoni tvorili su konzistorijum, te su one prve, samostalno vodile vanjske crkvene poslove i najstrože nadzirali sveukupni ćudoredni život zajednice. Starješine su imali u svako vrijeme i bez najave slobodan pristup u svaku kuću, nadzirali su kretanje i mišljenje svih članova zajednice i nemilosrdnom strogošću postupali protiv svakog kršenja bilo crkveno-religioznih, bilo građanskih zakona i odredba.

Već 1541. gradsko vijeće zadužilo je Calvina da izradi gradski zakonik. Tako su se stopili crkveni i gradski zakoni. "Brachium saeculare" moralo je prihvaćati i prijedloge starješina i izricati okrutne osude. Ako je netko povrijedio vjerske istine ili vrijeđao ime Božje, išao je na lomaču; ako je počinio preljub, nemoralnu radnju ili uskratio poštovanje roditeljima izgubio bi glavu. U prvih pet godina (1541-1546) izvršili su u Ženevi čak 56 smrtnih osuda, a izrekli 78 progona. Još 1553. spaljen je u Ženevi na Calvinovo navaljivanje španjolski liječnik i filozof Servet jer je nijekao Trojstvo. Humanisti Castellio, Bolsec i mnogi drugi pobjegoše da ne bi doživjeli istu sudbinu.

Godine 1555. svladan je svaki otpor; pomogli su pri tome bjegunci iz Francuske koji bi dobivali i pravo građanstva, a starosjedioci su ga gubili. Nova Ženeva bila je strogo organizirana "Božja država" i postala je središte nove "reformirane Crkve", koja je po svojoj čvrstoći, dosljednosti i organizaciji nadaleko premašila luterovstvo. Godine 1559. osnovana je u Ženevi nova teološka škola, koja je uskoro natkrilila Wittenberg i postala mjerodavno učilište "reformiranih" učitelja i propovjednika, koji su Calvinov crkveni sustav raširili po svoj Europi. Ta njegova sigurnost da je od Boga poslan davala mu je smjelost da u istom dahu žestoko grdi katoličke knezove i kudi ih zbog netrpeljivosti prema reformiranima u njihovoj zemlji, a u isti mah da upućuju protestantske pokrajinske vladare kako im je sveta dužnost da istrijebe katoličku vjeru a smrtni grijeh ako su strpljivi.

Calvin je svojim pristašama priznao pravo da se odupru "bezbožnoj" vladi, čak im je to vjerska dužnost. Ondje gdje su kalvinisti živjeli u katoličkoj državi, kao npr. u Francuskoj ili u početku u Škotskoj, "iznosili su misao da je država podređena Božjem suverenitetu, pa je dužnost vjernika da u bezobzirnoj borbi obore vladavinu druge vjere i zamjene je pravovjernom vlašću" 8Heussi); pri tom se ubojstvo tiranina smatralo pravom plemstva i staleža. Calvin je umro 1564. u Ženevi.

Nauka sa tri "sola", tri načela, zajednička su Calvinu i ostalim reformatorima 16. stoljeća. Sakramentalno shvaćenom riječi stvara Duh Sveti u duši vjeru. Ta vjera je slobodan dar Božji, znak da je Bog dotičnog izabrao. Prema tome, onaj tko Božjoj riječi vjeruje, taj je odabran; on će živjeti, a i mora živjeti u skladu s time. U dobrom kršćanskom životu mora vjera pobijediti: pobjeda vjere u zemaljskom životu u isti je mah osnovica za sigurnost da si odabran za vječni život. Tko tako ne živi, traj nema prave vjere i ne može biti siguran da je odabran. Svijest o izabiranju je za Calvinova pristašu ujedno najsnažniji poticaj u svakodnevnom kršćanskom životu.

Tko se zatvara pred vjerom u riječ Božju, taj nema milosti odabiranja, Bog ga je dakle odbacio. Ta nauka o dvostrukom preodređenju, predestinaciji, tj. da su jedni unaprijed odabrani, a drugi odbačeni, značajna je za Calvinovo kruto teološko umovanje. Crkva je za Calvina u isti mah "vidljiva" i "nevidljiva". Nitko ne može imati pravu unutrašnju vjeru, ne može dakle pripadati nevidljivoj Crkvi, ako tu vjeru i izvana ne priznaje te se potpuno ne uklapa u vidljivu crkvenu zajednicu.

Izvan reformirane Crkve ne može, prema tome, biti nikakve prave vjere, dakle ni spasenje. Kako je Calvin tvrdio da katolička Crkva ne radi dobro ni jedno ni drugo, ona je za nj kriva Crkva, đavolje djelo koje se mora uništiti. U nauci o euharistiji zastupao je Calvin duhovnu, pneumatsku prisutnost Isusa Krista u trenutku primanja. Lutherovu stvarnu prisutnost otklanjao je jednako kao i katoličku nauku. Zwinglijeva nauka o signifikativnoj, samo simboličkoj prisutnosti činila mu se premalom.

Prvo je poprište Francuska. Franjo I. (1515-1547) i Henrik II. (1547-1559) pomagali su, istina, njemačkim protestantima, ali su zato u vlastitoj zemlji novotatore krvavo proganjali. Calvin je neumorno poticao svoje pristaše, pisao im je pisma, slao izaslanike i spise i hrabrio ih je na heroizam. Godine 1559. uzmogli su održati prvu nacionalnu sinodu u Parizu; na toj sinodi prihvaćena je kao osnovica "Confessio Gallicana", koju je sastavio Calvin. Nazvali su ih "hugenotima" (= Eidgenossen, saveznici). Vođe im postadoše admiral Coligny i prinčevi Louis i Antoine Conde iz kuće Bourbon-Vendome. Na čelo katoličke protustranke stupila je lotarinška velikaška obitelj Guise. Godine 1562. izbio je vjerski i građanski rat. Hugenotski ratovi (1562-1598) vodili su se nevjerojatno okrutno i nepopustljivo.

Kad se pod Karlom IX. (1560-1574), umjesto kojega je kao njegova skrbnica vladala majka Katarina Medici, ukazao put pomirenja, koji se imao zapečatiti ženidbom protestantskog vođe Henrija Navarca s jednom Karlovom sestrom, iskoristi Katarina zajedno sa guiseovcima priliku te u bartolomejskoj noći 23./24. kolovoza 1572. izvrši strašni pokolj hugenota. Poslije te pariške "krvave svadbe", u kojoj je poginuo i sam Coligny, slijedilo je ubijanje hugenota po pokrajinama. Historijski se ne da braniti teza da je Pio V. znao što će se dogoditi; istina, Grgur XIII., koji je netom postao papa, dao je pjevati Te Deum, ali samo zato jer su ga obavijestili da je izvojštena pobjeda nad hugenotima.

Nakon pokolja borba se nastavila. Smrću Henrija III. (1574-1589) izumrla je valoaska (Valois) kraljevska kuća, a sad na vlast dođoše Burbonci (Bourbon). A prijestolonasljednik je bio upravo Henri IV. (1589-1610) koji je morao prijeći na katoličku vjeru da bi dobio nasljedstvo ("Paris vrijedi jedu misu"). Francuska ostade katolička. Nantskim (Nantes) ediktom 1598. dobili su hugenoti ograničenu vjersku slobodu, a radi sigurnosti ostaviše im 200 mjesta. Njihov utjecaj je i nadalje bio znatan, sve dok apsolutistička vladavina Louisa XIV. (1643-1715) nije ukinula Nantski edikt (1685) i zatražila da se hugenoti vrate katoličkoj vjeri. Više od 200.000 hugenota pobježe tada zbog svoje vjere iz Francuske.

U Nizozemskoj je političko neprijateljstvo prema Španjolskoj razmahalo oslobodilački rat (1566-1609), koji je za sobom povukao i religiozno-crkveni otpad od katoličke Crkve, koju je predstavljala Španjolska. Kalvinizam je postao državna religija u sjevernoj Nizozemskoj, dok su južne, Španjolske provincije ostale katoličke. U Engleskoj je kalvinizam, dolazeći iz Škotske, osvojio široka područja. Kako su Nizozemska i Engleska u to vrijeme bile najmočnije pomorske države, kalvinizam je prenesen i u prekomorske zemlje i time zadobio svjetsko značenje.

Don Tomislav Topčić


Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.