Baština 9757

Krunoslav Draganović, svećenik i trostruki tajni agent spasio 80.000 života

Krunoslav Draganović, svećenik i trostruki tajni agent spasio 80.000 života
Sudionici znanstvenog simpozija o dr. Krunoslavu Draganoviću kod grobnice svećenika Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu u kojem počiva njegovo tijelo / KTA BKBiH

Tijekom Drugog svjetskog rata rata iz fašističkih logora izbavio je tisuće zarobljenika, potom je pred komunističkim progonom spasio more izbjeglica, sukobio se s Pavelićem, svađao s Titom, prijateljevao s papom, a na koncu ga u Italiji otela Udba kao ‘ratnog zločinca’, dovukla u zemlju i - pustila da predaje povijest u Sarajevu!

Draganović. Krunoslav Draganović. Ime koje zainteresiranima za poslijeratnu hrvatsku povijest izaziva golemu znatiželju, ime svećenika, doktora povijesti uz čije se djelovanje obično vežu atributi “kontroverzno”, “misteriozno”, “nerazjašnjeno”. Draganović je, ukratko, bio svećenik koji od 1943. godine u Rimu, kao tajnik Bratovštine svetog Jeronima zadužen najprije za spašavanje zatvorenika iz talijanskih fašističkih logora, a nakon sloma nacizma u Europi za slanje u emigraciju tisuća izbjeglica iz NDH pred komunističkom osvetom.

Prikupio je golemu građu o pokoljima nakon bleiburške tragedije, surađivao s američkim, britanskim i vatikanskim obavještajnim službama, intimno je podržavao nastojanja sudionika puča Vokić-Lorković o predaji NDH zapadnim saveznicima, a njegov opsežni arhiv prošao je pola svijeta vješto skrivan od obavještajaca svih boja. U Titovoj Jugoslaviji bio je proglašen ratnim zločincem, godinama ga je progonila Udba, pa ga u namještaljici 1967. otela i deportirala u Jugoslaviju, gdje, sad počinje najmisteriozniji dio njegova života – nije kažnjen, nego je kao profesor povijesti relativno mirno (uz stalni nadzor tajne službe) umro 1983. godine!

Golema arhivska ostavština, nazvana ‘Draganovićev arhiv’ imala je olujnu povijest, kao i njegov život. Dijelovi kojih se željela dočepati Udba, posebno dio o poslijeratnim pokoljima i putevima emigracije skrivan je po cijeloj Europi, za neke kutije nije se znalo tridesetak godina, a konačno je većina arhivalija stigla u rimski Zavod sv. Jeronima, gdje čeka sređivanje i istraživanje, a riječ je o više od stotinu kutija istraživanja, svjedočanstava, korespondencije, rukopisa...

Znanstveni simpozij

Sa sigurnošću se može reći kako niti jedan hrvatski svećenik druge polovice XX. stoljeća nije izazivao toliko strahopoštovanja kao Draganović, o kojem je tridesetak godina nakon smrti održan međunarodni znanstveni simpozij na KBF-u u Sarajevu koji je konačno rasvijetlio mnoge epizode njegova burnog života, sličnog vrhunskom filmskom scenariju.

- Dr. Draganović izaziva zanimanje kako znanstvenika tako i opće javnosti upravo zbog nevjerojatnog djelovanja, na više razina: svećeničkoj, povjesničarskoj, humanitarnoj, ali i vrlo aktivnog sudjelovanja u poslijeratnim zbivanjima – komentira dr. don Josip Dukić, povjesničar splitskog KBF-a, jedan od autora aktualnog Zbornika radova nastalog nakon simpozija.

Krunoslav Draganović rođen je u Brčkom 1903. godine. Zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, doktorirao u Rimu na Gregoriani, predavao povijest na zagrebačkoj Teologiji. I tu završava njegov miran, profesorski život.

Na preporuku nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovan je 1943. godine predstavnikom Crvenog križa i Katoličke crkve u Izaslanstvu NDH pri Svetoj stolici, iz dva razloga: pokazao se sposobnim organizatorom preseljenja nekoliko tisuća Hrvata iz Makedonije nakon pada Kraljevine, ali i zbog žestokog sukoba s doglavnikom Slavkom Kvaternikom zamjerajući ustaška divljanja, pri čemu je bio na tragu nadbiskupa Stepinca.

Dapače, tražio je od Pavelića i njegovih pristaša povlačenje iz javnog života i uspostavu demokratske vlasti, pa je Poglavniku odgovaralo udaljiti uglednog kritičara iz Zagreba.

Genijalni improvizator

U Rimu brzo pokreće opsežne akcije spašavanja zarobljenika iz fašističkih logora. Pri tom se služio najrazličitijim vezama, a od velike pomoći mu je bio prisan, prijateljski odnos s Giovannijem Battistom Montinijem, tadašnjim najbližim suradnikom državnog tajnika Svete Stolice, kasnijim milanskim kardinalom i papom Pavlom VI. Ukratko, rezime njegovih humanitarnih nastojanja u prvoj fazi rada bio je izbavljenje tridesetak tisuća zarobljenih Hrvata, Srba, Makedonaca, Slovenaca, Crnogoraca...

Njegov logistički genij i moć improvizacije nisu ostali nezapaženi u obavještajnim službama, za njegov rad u Rimu premreženom tih dana špijunima svih zaraćenih strana interesiraju se američki, britanski, talijanski, njemački i vatikanski dojavljivači.

Padom Hitlerovog Reicha i NDH, Rim preplavljuje novi val izbjeglica iz Hrvatske koji bježe pred komunistima, a Draganović je osoba preko čijih kanala bježe ponajviše u Južnu Ameriku. Sada je za njega živo zaniteresirana OZNA, čiji agenti ga u nekoliko navrata pokušavaju oteti i likvidirati, u isti vrijeme o njemu informiraju i dezinformiraju agente američkog CIC-a. Čak je 1947. godine proglašen ratnim zločincem.

Zanimljivo, iako je Draganović u izvještajima tajnih službi MI5, MI6, FSS-a, OSS-a, CIC-a, CIA-e i SETAF-a različito karakteriziran, uživao je veliki ugled u međunarodnim humanitarnim organizacijama koje se nisu bavile ideološkim pripadnostima izbjeglica.

S Amerikancima surađuje sve do 1962. godine, i to sa SETAF-om, vojnom protuobavještajnom službom, kod koje je nekoliko godina bio i na stalnom honoraru.
Za vrijeme bleiburškog pokolja od američke obavještajne službe Draganović je dobio automobil i zrakoplov kako bi izvidio što se događa u Sjevernoj Italiji i Austriji, a početkom kolovoza 1945. godine do njega su stigli zagrebačka Židovka Heda Stern i njezin partner Marion Scott, obavještajci CIC-a koji su tražili Pavelića.

 

Hrvat, a ne ustaša!

- Draganović nije politički neutralan, on je Hrvat, prvo, posljednje i uvijek. Premda nije Pavelićev pristaša, gleda na ustaše više kao na Hrvate, nego kao na ustaše – navodi Stern u izvještaju centrali CIC-a.

Rezultat njegovih nastojanja je oko 30 tisuća hrvatskih izbjeglica prebačenih u južnoj Americi, a deset tisuća je zbrinuo u Njemačkoj i Austriji, pronalazio stotine stipendija za studente, pomagao u odjeći i hrani, pri čemu doista nije vodio puno računa o njihovom backgroundu. Uporno tvrdi kako je za nezavisnost Hrvatske, ali ne pripada ustašama.

Don Krunoslav Draganović je u komunističkoj literaturi spominjan i kao ‘rizničar’ ustaškoga zlata koje je nestalo iza Drugog svjetskog rata. U Austriji se u srpnju 1945. susreo s izbjeglim dužnosnicima NDH-a, prilikom posjeta područja koje mu je omogućio američki CIC. Dobio je na korištenje dva sanduka zlata, oko 26 kilograma iz tzv. Državnog vlasništva koje je prebacio u Rim i koristio se njime za financiranje prebjega u prekomorske zemlje.

No, već u siječnju 1946. u njegov ured je upao general Vilko Pečnikar i silom mu oteo zlato, te ga trošio u privatne svrhe, zbog čega je među emigracijom došlo do velikih sukoba. Da Draganović nije bio bogat svjedoči i njegova korespondencija u kojoj se stalno žalio na teško financijsko stanje i tražio pomoć za uzdržavanje.

Zatopljavanjem odnosa komunističke Jugoslavije i Svete Stolice, početkom šezdesetih godina, komunistička vlast uvjetovala je mogućnost slanja svećenika iz Jugoslavije na daljnje studije u Rim uklanjanjem “ustaških” svećenika iz Zavoda sv. Jeronima, ponajprije Draganovića, i on 1963. godine iseljava u Pressbaum kod Beča, gdje dobiva austrijsko državljanstvo.

I dalje putuje, istražuje komunističke poslijeratne zločine i priprema veliki znanstvani rad o Bleiburgu zbog čega je ostao posebna smetnja jugoslavenskom režimu. U njegovu blizinu ubacuju se agenti Udbe, a najveće povjerenje kod njega dobiva Milan Varoš, rođen u Sarajevu, umro u Splitu 1975. godini (javljao se i napisima u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ pod pseudonimom Miro Vrdoljak).

Zadnje riječi pred smrt

 

Nikad nisam krio svog nacionalno-patriotskog osvjedočenja, otklanjanjući pritom totalitarizam, bilo crveni kao i crni. Ako ljubiti svoj narod i raditi za njega, pa i u javnom životu, znači biti ‘politikant’, onda rado nas sebe prihvaćam tu ljagu. Uostalom, i Krist nas je učio ljubiti svoj narod – kazao je u Draganović intervjuu Vinku Nikoliću 1965. godine.

Slijedi spektakularno razrješenje “slučaja Draganović”, u režiji Udbe: zbog prikupljanja materijala za knjigu stiže u Trst u rujnu 1967. i odsjeda kod unuka svog starog prijatelja Hadži-Selim bega Šahinpašića, upoznaje “trgovca automobilima iz Imotskog” Ivana Galića (Babića) iz Sviba, zapravo suradnika Udbe, kodnog imena Fritz, koji nudi prijevoz do “jednog odličnog restorana” blizu jugoslavenske granice. Na putu Galić je “slučajno” zalutao i zastavio se pred karaulom JNA.

Draganović netragom nestaje tog 10. rujna i nakon mjesec dana jugoslavenski tisak pobjedonosno objavljuje njegovu izjavu kako se “svojevoljno” vratio u Jugoslaviju, te se plasira njegova “poslanica” o tome da u zemlji nije sve tako kako se prikazuje u emigrantskom tisku. Naravno, ovome je prethodila jednomjesečna “obrada” u saveznoj Udbi, ali i ucjena na adresu vrhbosanskog nadbiskupa Smiljana Čekade: ako Draganović nestane biskup će biti uhapšen, a teologija zatvorena.

Godine pod prismotrom Udbe Draganović provodi relativno mirno, što je začudno s obzirom na poslijeratne optužbe za ratne zločine i pomaganje ustaškom režimu, tada je bio svrstavan na treće mjesto po neprijateljskoj djelatnosti, iza Pavelića i Stepinca. Predaje povijest na sarajevskoj Visokoj filozofsko-teološkoj školi, a u Zagrebu i sastavlja novi Opći šematizam 1974. godine.

Na samrtnoj postelji je početkom srpnja 1983., a u sobu mu upadaju policijski agenti i plijene građu. Draganović dugo šuti, ne komentira, prisutnima se činilo da je u nesvijesti.
U jednom trenu je prošaptao, na francuskom citirajući papu Pija XII: “Maudit qui déclenche la guerre – Proklet bio tko otpočinje rat!”

Piše Damir Šarac

 

Komentari: 1

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
9. prosinca 2014. u 7:46
Za nijednu od gore navedenih tvrdnji ne vidim nijedan jedini citat, nijedan izvor odakle to pisac vadi. Tko i gdje je to toboze napisao da je Draganovic spasio 80.000 ljudi? U vlastitim izmisljotinama od strane tipa koga su zapadne sluzbe nogirale jer su ga smatrali "nepozudanim", ko sto pise (i to s pravim citatima izvora) na Draganovicevoj wikipedija stranici na engleskom

Ii je to pak izmislio Vice Vukojevic, koj tvrdi da su se Zidovi sami u Jasenovcu istrebili, te da da je Maks Luburic bio "nevina emigrantska zrtve udbe" To jest isti Maks Luburic koj je ko komandant svih logora smrti u NDH, prema zapadnim povijesnicarima odgovoran za istrebljenje preko 100.000 ljudi. Isti Maks Luburic koga je ubilo njegovor ustasko kumće, Ilija Stanic, iz cisto unutar-ustaskih razloga, ko sto je sam priznao u Globusu

Tako Vukovjevic to ustasko smaknuce masovnog genocidnog ubojice, Luburica, navodi ko "udbasko ubojstvo nevinog emigranta"

Cini mi se da su ovo gore sve slicne izmisljotine. Naime na toj navedenoj wikipedija stranci, citiraju zapadnog povijesnicara koje je intevjuirao notornog SS-osvca Klausa Barbie-a, odgovoran za brojne zlocine u Francuskoj, koj je izjavio da mu je Draganovic osobno pomogao pobjeci u Juznu Ameriku. Valjda je taj SS-ovac takodjer bio "udbash" pa izmislja stvari cisto da bi zablatio ovog Draganovica. Pre bi rekao da je sve ovo gore tipicne balkanske price, namjenjene da bi se negirali svi "nasi" zlocini