Baština 2784

Kamerunski svećenik Abbe Felix moli za teroriste iz Boko Harama

Kamerunski svećenik Abbe Felix moli za teroriste iz Boko Harama
Marija Šošić s kamerunskim svećenikom Abbeom Felixom

Zovem se Abbe Felix Ndamha. Kamerunac sam sa sjevera zemlje, iz naroda Kapsiki. Moj Kamerun je predivna i gostoljubiva zemlja u srcu afričkoga kontinenta. Od sjevera do juga govori se više od 200 dijalekata. Kršćanin sam, čuvam svoju vjeru i hrabrim ljude da ustraju, posebno u teškim okolnostima. Nikad nećemo odustati od svoje vjere. Ni pod koju cijenu - prve su riječi koje nam je uputio Abbe Felix, katolički svećenik, Kamerunac, čija je potresna afrička priča tako drukčija od naše uljuljane svakodnevice, tim više što je njegov život na neobičan način povezan s Hrvatskom.

Naime, baš je jedna Hrvatica u potpunosti usmjerila njegov život. Abbe je svećenikom postao 1995., zahvaljujući njoj, časnoj sestri Mirjam Radošević, riječkoj uršulinki koja je gotovo 30 godina bila u misijama, a Abbe Felixu je bila učiteljica.

Budući da se istaknuo kao vrlo napredno i inteligentno dijete, omogućila mu je donacije i kumstva za plaćanje školovanja, zahvaljujući kojima je postao svećenik. Život ga je nekako stalno povezivao s našom zemljom, pa i danas njegovo djelovanje uvelike potpomaže splitski bračni par Šošić.

Abbe je radio u pet župa, a šest godina i kao duhovnik u malom sjemeništu. Nažalost, jedna župa koju je ustrojio više ne postoji. Boko Haram, nigerijska islamistička skupina, sravnio ju je sa zemljom. I tu počinje priča o njegovoj svakodnevici koju možemo teško pojmiti.

Gerilske militantne skupine o kojima tek povremeno nešto načujemo, u samo jednom napadu u potpunosti brišu naselja i gradove, cijele škole, po nekoliko razreda djece odvode u roblje, pretvarajući ih u ratnike ili pak bombaše samoubojice... Mrtva tijela, nepojmljivi gubici, strah, neizvjesnost, iznimno siromaštvo, vapaji koje, po svemu sudeći, većina ipak ne čuje, svakodnevna su pojava u Čadu, Nigeriji, Nigeru i Kamerunu. Dobar dio prognanika smatra da drugačiji, bolji život jednostavno ne postoji.

- Pravedniji se svijet može izgraditi! - smatra Abbe Felix, koji nam je, unatoč opasnosti za vlastiti život, odlučio ispričati kako danas izgleda život u Kamerunu. No, ni to nije bilo lako provedivo. Struja i internet luksuz su koji si može nakratko priuštiti tek nekoliko puta mjesečno, a i za to doslovno treba riskirati glavu. Materinski jezik mu je kapsiki, podučava i hebrejski, a sporazumijevali smo se na francuskom, kojim se ipak bolje služi nego engleskim. Nakon tri tjedna pokušavanja i dopisivanja, konačno smo svladali sve barijere.

Vrbovanje djece

Krajnji sjever Kameruna u opasnosti je već dvije godine, tvrdi naš sugovornik. Od svoje neovisnosti stečene 1960., njegova zemlja imala je svoj socijalni, kulturni, vjerski i ekonomski život, čak i u godinama gladi uzrokovane sušom.

- Geografi poučavaju da je Kamerun "mala Afrika", ima sve karakteristike afričkih zemalja u kojima živi miroljubiv narod, a vlada se bori za cjelovit razvoj zemlje i prihvaća strance s puno poštovanja, dopuštajući svakome prakticiranje vlastite vjere. No, od prije dvije godine s krajnjeg sjevera ugrožava nas Boko Haram, to je jako opasna skupina. Kamerunci, ali i svi ostali su hvatani, ubijani, uzimani za taoce iz koristoljublja, često u svrhu uzimanja otkupnine. Sela i polja su spaljena. Brojni su i dobro naoružani. Vlada šalje na tisuće vojnika, ali ih nisu uspjeli nadvladati, ima mnogo mrtvih s obje strane. U pomoć su došli i vojnici iz drugih zemalja, ali ni oni nisu uspjeli nadvladati tu skupinu...

Ovdje su veliki sukobi, Boko Haram ima brutalne načine ubijanja. Recimo, samoubojice na tržnicama i na mjestima većih okupljanja, poput mjesta bogoslužja. Kamikaze su zapravo mladi ljudi koje vrbuju ili oni koje su oteli. Zapravo, najčešće se radi o djeci! - svjedoči nam Abbe Felix. Prema izvješću UN-a, u proteklih godinu dana, točnije od lipnja 2015. do lipnja ove godine, Boko Haram izveo je u Kamerunu najmanje 200 napada, uključujući 40-ak bombaša samoubojica samo u sjevernom Kamerunu, koji su ubili 480 ljudi. U mjestu 40 kilometara udaljenom od njegove župe u jednom danu pobijeno je nekoliko tisuća ljudi. Jedan gradić doslovno je nestao.

- Mrtve smo pokapali u našim selima, osobito na granici Kameruna i Nigerije, gdje su brojne zasjede. Kao svećenik molim sa svim Kameruncima i svim svojim župljanima, primam izbjeglice. Sudjelovao sam u pokapanju ili sam sâm pokapao žrtve Boko Harama. Vrijeđa me ponašanje tih ljudi jer oni ne traže ni vlast, ni bogatstvo, nego isključivo živote nevinih. I mene su čuvala dvojica vojnika - čuvara. Odlazio sam u zajednice, išao u nabavke jer su se svi bojali, Boko Haram je posvuda, ubija i sije strah. I ovdje gdje se nalazim ima raseljenih koji gladuju. Vladina pomoć ne dospijeva do svih - govori naš sugovornik.

Od 5. rujna prošle godine svećenik je u župi Dobrog Pastira u Mayo-Plati, kamo su se zbog nesigurnosti povukle časne sestre. Otišao je iz župe sv. Franje Asiškog iz Méméa, gdje je, opet uz pomoć Marije i Davora Šošića, otvorio školu. Zvala se Privatna škola Shalom, Mémé.

- Posljednje tri godine živimo u svijetu u kojemu sve propada zbog nesigurnosti. Skupina Boko Haram terorizira Čad, Nigeriju, Niger i Kamerun. Izbjeglice koji masovno dolaze u Kamerun uglavnom su iz Nigerije. Budući da je Kamerun susjedna zemlja, naša ih država prima. Kamerunci koji su živjeli u Nigeru, Nigeriji ili Čadu vraćaju se u svoju zemlju.

No, oni su izgubili svoje posjede, zauzela ih je uprava njihovih nekadašnjih sela, pa se i oni u svojoj matičnoj zemlji nalaze u izbjegličkim kampovima. Jako bih volio učiniti nešto za ljude koji su tu s nama. Ovdje postoji jedna škola, ali ne poput one u Méméu. Nemamo crkvu. Misa se slavi na posvećenom tlu. San mi je da jednog dana ovdje izgradim crkvu. I da napokon živimo slobodno - nepokolebljiv je Abbe Felix.

Ljudi koji žive na granicama, osobito iz Nigerije i Čada, tvrdi, također su zahvaćeni nesigurnošću, dolaze i naseljavaju se u selima, gradovima i župama kako bi ih vojnici štitili i kako bi imali što jesti. Država i afričke, europske i američke organizacije pokušale su intervenirati u pogledu zdravstvene zaštite i hrane, no, prema riječima kamerunskog svećenika, svi se brzo umore od pomaganja.

Život u strahu

- Postoje kampovi za izbjeglice i raseljene, ima ih više od 600 tisuća, zbrinjavaju ih razne organizacije. Ali i njima je potrebna pomoć jer ono što im daje država nije dovoljno. Župe se organiziraju kako bi pomogle raseljenima koji su se našli na njihovu teritoriju. Ali ni oni nemaju mnogo jer su župljani siromašni. Seljaci ne mogu u svoja polja kako ne bi bili ubijeni ili zarobljeni. Trgovci također ne mogu putovati dalje ili čak izvan zemlje kako bi svoje trgovine napunili zalihama. Zdravstveni centri i škole su zatvoreni. Čim se dogodi nesigurnost, život postaje vrlo skup – objašnjava.

Prema procjenama UN-a, zbog nasilja Boko Harama, do kraja 2016., deseci tisuća djece u Nigeriji umrijet će od gladi ove godine ako im se odmah ne pruži pomoć. Gotovo 250 tisuća djece mlađe od pet godina oboljet će od neuhranjenosti, tržište je poremećeno, a cijena hrane je nedostižna. Obrazovanje je ključ bolje budućnosti, no više od 2000 škola u Nigeriji, Kamerunu, Čadu i Nigeru, te stotine drugih institucija zatvoreno je. Što bi trebalo ili moglo donijeti mir, Kameruncima još uvijek nije jasno.

– Nismo shvatili što hoće Boko Haram. Kamerunci umiru u borbama, protjerani su iz svojih sela, ovdje nitko ne jede do sita, svi žive u tjeskobnom strahu. Oko mene je mnoštvo ljudi kojima je potrebna pomoć u hrani. Već više od mjesec dana nemam struje u župi i zbog toga se ljudi boje doći. Jer Boko Haram djeluje u mraku. U našim župama ima jako puno ljudi koje treba nahraniti ili zdravstveno zbrinuti, pa tako i u mojoj, a nemam čime.

Pomoć koju dobijem iz Hrvatske koristim da kupim rižu, proso, lijekove. Prije tjedan dana ponovno sam dobio novac iz Hrvatske koji prikupe Marija i Davor Šošić. Time sam kupio rižu za mnoge koji su gladni, popravio auto, koji mi treba za odlazak u nabavku hrane. I tim smo novcem, barem nakratko, popravili struju – zahvalan je Abbe.

Inače, Boko Haram osnovan je 2002,. i na početku se protivio isključivo zapadnom obrazovanju. Na lokalnom jeziku hauza znači "Zapadno obrazovanje je zabranjeno". No, posijao je toliko straha da se više nikome ne može vjerovati, pa ne čudi što je vlada Kameruna već deportirala tisuće nigerijskih izbjeglica jer su, kako tvrde, zabrinuti da se među njima kriju borci te militantne skupine.

– Traži li Boko Haram moć ili bogatstvo ubijajući ljude koji, izgladnjeli i izbačeni iz svojih sela, vode život u strahu, ne znamo. Sve više i više ljudi dolazi u župu kako bi od nas tražili hranu. Želim pomoći onima koji žive s nama, ali nema novca. Sve što eventualno jedemo su riža ili, pak, sardine... – privodio je kraju našu komunikaciju Abbe Felix, budući da je vrijeme dostupnosti interneta gotovo isteklo.

Ostali smo zatečeni jer na tisuće je ubijenih, otetih, nestalih, glad i strah u njegovoj zemlji, a on je nevjerojatno lišen svake gorčine i ljutnje. Pazi na svaku riječ i neprestano poziva na mir, molitvu i opraštanje.

Poziv u misiju

– Jednostavno je takav – objašnjava nam Marija Šošić. Prozvali smo je anđelom čuvarom Abbea Felixa, jer zajedno sa suprugom već neko vrijeme svakog mjeseca izdvaja novac koji šalje u Kamerun. Nisu to veliki iznosi, no najviše je što može dati.

– Vjerovala sam da su misije moj životni poziv. Bila sam nadomak odluke da sve ostavim, posao, zajednicu, prijatelje, i odem u Afriku. Nitko nije znao. I tada je Bog poslao moga muža. Isprva sam mislila da sam pogriješila i da bi udaja bila smetnja svim mojim snovima iz djetinjstva, ali zapravo sam dobila pojačanje. Moj misionarski san ostvario se već na našem bračnom putovanju. Dobili smo kao poklon za vjenčanje tjedan dana odmora u hotelu u Istri. Sasvim slučajno, u isto je vrijeme u tom hotelu bio svećenik iz Afrike kojem je boravak u hotelu također bio darovan, a bio je u Hrvatskoj na poziv časne sestre Uršule. Tako sam upoznala Abbea Felixa – kazuje nam Marija svoju stranu priče.

– Nismo ni slutili koliko njemu znači naše društvo, a on još manje koliko upijam svaki detalj i da smišljam kako da riješim sve što tamo ne funkcionira. Čini se malo, jedan tjedan, ali sasvim dovoljno da izmijeni naš svijet. Da spoznamo koliko mi imamo, a koliko drugi oskudijevaju. Kakav pristup hrani on ima, s koliko zahvalnosti pristupa svakom zalogaju, a kako se nama podrazumijeva da imamo što jesti svaki dan.

Njegova dubina i poniznost duboko se porinula u naša bića. Vedrina, duhovitost, jednostavnost. Na rastanku njegov blagoslov, molitva, krunica koju smo dobili na dar... Ali najveći nam je dar bio on sam – potvrđuje bračni par Šošić. S vremenom, prijateljstvo je raslo, a osjetivši njihovu želju za radom u misijama, Abbe Felix pozvao ih je u Kamerun.

– Tada je još čekao premještaj u drugu župu, planirao kako će nam moći priuštiti smještaj da možemo biti kod njega dva tjedna. Puno je pisao o župnim aktivnostima, kod njih je to dosta drugačije organizirano. Sjećam se kad smo u Istri bili na prvoj misi, koliko je tužan i razočaran izišao iz crkve zbog kratke mise. Oni dugo slave... Za Uskrs mi je pisao da su te večeri imali 52 krštenja, 25 prvih pričesti, 10 vjenčanja, a misu je slavio u liturgijskoj odjeći koju je dobio u Hrvatskoj – prisjeća se Marija. Kako djeca iz njegove župe nisu imala gdje pohađati školu, odlučili su konkretno pomoći.

– Tada je bio župnik u župi Mémé, koja je jako siromašna. Oboje smo bili zaposleni, pa nam je bilo lako izdvojiti novac, koji je nama zapravo predstavljao malo odricanje od nekih naših gušta. Tamo je taj novac mnogo. Toliko mnogo da je uspio sagraditi što je zamislio, dvije učionice. S toliko je radosti javljao kako teku radovi, a kad je sve završio, poslao nam je slike škole i svojih učenika. Felix je školu nazvao Shalom.

Jako je zahvalan na svemu, stalno je govorio da je svaka naša kuna milijun u očima Gospodnjim. Gradnju je ometalo mnogo toga, njegovo narušeno zdravlje. Proveo je više od mjesec dana u bolnici, jer nakon prometne nesreće koju je imao prije nekoliko godina noga nikako da mu zacijeli, neprestano je natečena, jako bolna i dok hoda, čini se kao da šepa. Često je na dvije štake, ali ništa ga ne sprječava - nadopunjuju se Marija i Davor.

Sjever Kameruna tada je napala skupina Boko Haram, počeli su pristizati izbjeglice. Potrebe su se umnožile, tisuće ljudi bile su nagurane u izbjegličke kampove, a nije bilo dovoljno hrane za sve. Granice su se zatvorile, usjevi su bili spaljeni, hrana je poskupjela. Abbe Felix sve je teže uzvraćao pozive i e-mailove.

– Ja sam u međuvremenu izgubila posao. Nismo mogli više toliko slati. U našim vijestima malo se ili nimalo moglo čuti o nevoljama koje su zadesile te afričke zemlje do kojih pomoć jedva dospijeva. Nisam znala što da radim. Pisali smo peticiju UN-u da im pomogne. Bila sam ogorčena na tu skupinu koja ih terorizira. Pisao je da su doslovno preko noći nestajali gradovi sa zemljopisne karte.

U nekim sam župama predstavila njegovu situaciju i srca ljudi su se otvarala, tako sam mogla slati novac preko Western Uniona koji je po čitav mjesec hranio cijele izbjegličke kampove. Bila sam i na nekim radijskim emisijama, jer čini se da poruka iz Afrike teško dopire do javnosti ili brzo izblijedi. Felix u svakom e-mailu zahvaljuje što ih nismo ostavili same. Jer naša briga i skrb, molitve i sredstva koja im šaljemo su im utjeha i poruka da ipak nisu zaboravljeni – svjedoči naša sugovornica.

Djevojčica bombašica

Prema njezinim spoznajama i višegodišnjem prijateljstvu, ljudi u Kamerunu, uspoređujući njihove prilike s našima, žive bijedno.
- Osim s Felixom, čula sam se nekoliko puta e-mailom i s njegovim prijateljem Terijem. Kad bi Felix bio bolestan, Teri bi išao u banku preuzeti novac. Koliko količinu blagosti i zahvalnosti možete osjetiti u tonu njihova pisanja. Felix, pak, ima snažan duh. Sva njegova briga usmjerena je na ljude oko njega, spreman je dati vlastiti život. Ide u nabavke hrane jer se svi drugi boje. U pratnji dva čuvara, ali u slučaju zasjede nitko mu ne bi mogao pomoći. Pomoć koju šaljemo ujedno je i slanje na bojište. Svjesna sam toga svaki put. Banka se nalazi pokraj tržnice, a mjesta većih okupljanja imaju i najveći rizik napada - iz prve će ruke Marija.

Ne govori to samo iz opreza i brige za svog afričkog prijatelja, nego i iz potresnog iskustva:
- Jednom se dogodilo da se doslovno sutradan nakon što je Abbe Felix podignuo novac, na mjestu gdje je bio djevojčica raznijela bombom i tako ubila na desetke ljudi na tržnici! Je li oteta ili je to dio "škole" Boko Harama, tko zna. Ni jednom nisam u njegovim javljanjima osjetila da strahuje za vlastiti život. I ono u čemu me svaki put najviše gane - on za te ljude koji ih progone usrdno moli. I moli mene u e-mailovima da molim za njih.

Svaki put kad bih dobivala od njega nove obavijesti o užasima koji se događaju, on pažljivo bira riječi kako ne bi poticao na mržnju, piše, molite za Boko Haram jer i oni su ljubljena djeca Božja. Na njegove riječi ne možemo ništa drugo doli ga poslušati, potaknuti njegovom dobrotom. Očito samo praštanje i ljubav mogu izgraditi bolju budućnost - zaključuje Marija.

Piše Tihana Marović