Baština 551

Don Tomislav Topčić: Ćirilometodska baština u Hrvatskoj je i narodni književni jezik

Don Tomislav Topčić: Ćirilometodska baština u Hrvatskoj je i narodni književni jezik
Sveta braća Ćiril i Metod

Prema srednjovjekovnom Žitju sv. Ćirila, obraćenje panonskih Slavena (pa i Hrvata) otpočelo je u jačoj mjeri djelovanje svete braće Ćirila i Metoda. Najstarija Hrvatska kronika (11. st.) i Slavorum regnum Popa Dukljanina ili Grgura Barskoga (12. st.) govore o obraćenju tj. pokrštenju Hrvata "po svetom mužu Kostancu (Ćirilu)".

Misionarsko djelovanje sv. Ćirila i Metoda imalo je utjecaja na slavenske narode, bilo da su pod jurisdikcijom Rima ili pod nadleštvom Istočne Crkve. Pod jurisdikcijom Rimske Crkve su područja Hrvata, Slovenaca, Moravljana, Čeha, Slovaka, Poljaka i Polipskih Slavena, dok Bugari, Crnogorci, Makedonci, Srbi, Rusi i dio Ukrajinaca pripadaju kršćanskopravoslavnom Istoku. Sve ih naime povezuje zajednička slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se sačuvao kod svih slavenskih naroda i na svoj način oblikovao njihovu viziju svijeta, nadnaravnog, čovjeka i društva.

Ta se baština može promatrati s dvaju gledišta: 1) s obzirom na doprinos slavenskih apostola pokrštavanju Hrvata, odnosno širenju kršćanske kulture na hrvatskom prostoru, i 2) gledom na glagoljicu, koja u Hrvatskoj obuhvaća tri sloja jedinstvene kulturne djelatnosti:glagoljsko pismo, slavensko bogoslužje i cjelokupnu pismenost izraženu glagoljicom i narodnim jezikom.

Nema razloga ne pretpostaviti da je Metod na svojim putovanjima prošao Istrom,jer je barem jedanput putovao morem, a to je svakako bilo uz našu obalu. Prvo Naumovo Žitje (10. st.) ističe da su Metod i njegov učenik Naum na proputovanju "iz Rima za Bugarsku doplovili morem do Ilirika i onda nastavili put kopnom propovijedajući vjeru". Drugo Naumovo Žitje svjedoči da se Naum pridružio Konstantinu i Metodu "propovijedajući i učeći narod mizijski i dalmatinski", odnosno da su se prognanici iz Moravske, kad su došli do Beograda, "razišli te su jedni otišli u Miziju, a drugi u Daciju i Dalmaciju i ondje naviještali riječ Božju".

U pismu kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajilu, splitskom nadbiskupu Ivanu i "čitavom narodu koji obitava Slavoniju (Hrvatsku) i Dalmaciju", papa Ivan X. (914.-928.) izjavljuje da se "Kraljevstvo Slavonija (tj. Hrvatska) spominje među prvencima apostolske i opće Crkve "te da su, za razliku od Sasa, koji su se pokrstili u novije vrijeme, "Hrvati još od kolijevke s majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske Crkve", pa ih zaklinje da "svoju djecu od malih nogu predaju Bogu na nauke... jer koji bi se odabrani sin Rimske Crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu) žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku".

Deseti zaključak Splitskog sabora 925. izričito zahtijeva da se nijedan biskup u Hrvatskoj "ne usudi promaknuti u bilo koji stupanj svetog reda ikoga tko upotrebljava (samo) slavenski jezik" te da "već zaređenom biskup ne dopusti služiti misu...osim ako bi bila oskudica svećenika", ali i tada "samo po odobrenju rimskog biskupa". Glagoljsko pismo i slavenska služba Božja održat će se u Hrvatskoj unatoč za njih nepovoljnim odlukama splitskih sabora iz 925. i 1060. "prijetnjom izopćenja zabranjuje da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu naučili latinski".

Na molbu senjskog biskupa Filipa 1248.papa Inocent IV. odobrava uporabu glagoljice i slavenskog jezika u službi Božjoj, "ali samo u krajevima u kojima se već upotrebljavaju". U molbi senjskog biskupa bilo je navedeno "da u Slavoniji (Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još od bl. Jeronima", a papa velikodušno izdaje traženo odobrenje "imajući na umu da je jezik podređen stvari, a ne stvar jeziku".

Student Sorbone i pariški profesor Juraj iz Slavonije (+1415.) zabilježio je oko 1400. da je "hrvatski biskup prvi koji je poznavao oba jezika, latinski i hrvatski, misnu žrtvu slavio čas na jednom a čas na drugom jeziku, kako je već smatrao upitnim" te da su osim njega istu povlasticu imali biskupi Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora, Senja. A isto tako i svi istarski biskupi.

Godine 1905. u Rimu je objavljen posljednji misal tiskan glagoljskim slovima, a 1927. izlazi latinicom transkribirani Vajsov crkvenoslavenski misal, koji će iz javne upotrebe nestati prve korizmene nedjelje (7. ožujka) 1965. nakon provedbe vatikanskog sabora o uvođenju živih jezika u liturgiji Rimske Crkve.

Akademik Branko Fučić, tvrdi da se glagoljsko pismo u Hrvatskoj proširilo dolaskom Metodovih učenika iz moravsko-makedonskog podneblja. Glagoljica je u Hrvata ostavila najdublji i najtrajniji korijen i u neprekinutoj se tradiciji održala kao pismo svakodnevne upotrebe sve do sredine 19. stoljeća. Posljednji datirani glagoljski tekst napisan je 1864. u samostanu franjevaca trećoredaca u Glavotoku na Krku.

Danas je malo komu poznato da se u Bosni razvijala glagoljska pismenost sve do kraja srednjeg vijeka. I kodeksi 14. I 15. stoljeća, pisani zapadnom ćirilicom ili bosančicom, pokazuju teološku srodnost s dalmatinsko-primorskim rukopisom i po svojoj arhaičnosti (npr. Zbornik kristjana Radoslava, 1443. -1461.) odaju vezu s prvotnom glagoljskom pismenošću, koja je očuvala ćirilometodska tradicija. Ćirilometodska baština u Hrvatskoj nije samo glagoljsko pismo nego i narodni književni jezik, jer je Hrvatska glede jezika jedina od slavenskih zemalja kršćanske tradicije u kojoj se održao staroslavenski jezik.

Glagoljica s vremenom prelazi i u područje crkvene i svjetovne uprave. Pravni glagoljski dokumenti pridonose razvoju hrvatske pravne terminologije i kodifikacije običajnog prava i instituta (npr. Vinodolski zakonik, 1288.), čime se hrvatsko glagoljaštvo kao društveno-politička snaga očituje u otporu prema kozmopolitizmu Zapada i daje svoj udio u borbi za očuvanje crkvenoslavenskog jezika u bogoslužju. Taj jezik razvojem i prihvaćanjem elemenata narodnoga govora postaje jezikom hrvatske srednjovjekovne a zatim i renesansne književnosti (Josip Bratulić).

Položaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđi europskog Istoka i Zapada svakako je jedan od najizrazitijih aspekata ćirilometodske baštine u Hrvata, a hrvatska glagoljaška književnost jedini je kulturni posrednik između Rima i Carigrada i nosilac europskog jedinstva, književnog i religioznog, koje ona crpi iz ćirilometodske tradicije.

Don Tomislav Topčić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.