Baština 1243

Kardinal Vinko Puljić: Ima Daytona, ali ne i života za Hrvate u Republici Srpskoj

Kardinal Vinko Puljić: Ima Daytona, ali ne i života za Hrvate u Republici Srpskoj
Kardinal Vinko Puljić ispred svoje rodne kuće / CROPIX

Mog brata Srbi su tako pretukli da je jedva preživio. Kuće mog strica više nema ni u tragovima – pokazuje nam ostatke svoga djetinjstva prvi bosanski kardinal, koji je obiteljsku kuću ustupio Srbima izbjeglima iz Sanskog Mosta. Nemaju ljudi kamo, a i da imanje ne propada

U Priječanima, perifernom banjolučkom naselju u kojem se na Malu Gospu 1945. godine rodio Vinko Puljić, danas živi samo 23 katolika. Prije početka posljednjeg rata, 1991. godine, u tom etnički hrvatskom selu živjelo je 650 Hrvata. U župi Marija Zvijezda, u kojoj se nalaze i kardinalovi rodni Priječani, živjela su 2102 katolika. Danas ih je samo 240. Sličnu, ili još porazniju, statističku sudbinu dijele i ostale župe banjolučkog prstena. Te alarmantne činjenice utvrdili smo nakon što nas je banjolučki biskup Franjo Komarica pozvao na međunarodni studijski dan o uzrocima i posljedicama progona Hrvata s područja Republike Srpske.

Na banjolučkoj konferenciji, organiziranoj uoči 20 godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma, a koji jamči povratak protjeranima, konstatirano je da od predratnih 220 tisuća Hrvata na tom prostoru sada živi manje od 9000. Kako nam se nametnulo pitanje je li svojedobno bilo više samo članova obitelji Puljić u Priječanima nego danas gotovo svih katolika zajedno, vatikanskoga kardinala “oteli” smo na pauzi konferencije te ga zamolili da nas odvede do svoje obiteljske kuće.

– Moj je otac imao 21 dijete. S mojom majkom Kajom imao je trinaestero djece. Ja sam njihovo dvanaesto dijete. Kad sam imao tri godine, moja je majka umrla. Poslije se razboljela i moja sestra. Kad je preminula, otac se ponovno oženio. Moja pomajka Ana jako se dobro brinula o nama djeci. A rodila nam je još osmero braće i sestara – govori nam kardinal dok se vozimo prema njegovu rodnom selu.

Strpljivi otac

U Priječanima danas nema ni jednog Puljića. Ratni vihor ih je “pomeo” s ognjišta.
– Kad su nastala ratna zbivanja, Priječanci su morali bježati. Tako je pobjegao i moj brat koji je ovdje živio s majkom, suprugom i malim sinom. Jednom su ga tako pretukli zbog, kako su mu kazali, njegova nedostupnog brata u Sarajevu, da je bio ozbiljno životno ugrožen. Ovdje su sada neki novi ljudi, izgrađeno je vikendaško naselje, a gotovo sve predratno je nestalo. Neki su posjedi uzurpirani, neki prodani, neki pak zamijenjeni. Ovdje, preko, bila je kuća moga strica, nema je više ni u tragovima!

Tek vozeći se u Priječane, smještene s desne strane Vrbasa, iznad poznatog trapističkog samostana Marije Zvijezde, doznajemo da prvi bosanski kardinal nije Krajišnik, kako se misli u Bosni, nego Hercegovac.
– Moj se otac kao mladić doselio iz Hercegovine 1918. godine, sa svojim roditeljima, bratom i sestrama. Ovdje u trapistima, na vrhu trapijske šume, zaposjeo je i iskrčio posjed. Radio je i kao najamni radnik kod trapista. Evo tu, iznad samostana Marije Zvijezde, bilo je pet hektara vinograda. Tu je kopao moj otac – govori nam kardinal.

Pitamo ga za prve asocijacije dok se približava obiteljskoj kući u kojoj više nema Puljića, koje ga emocije obuzimaju.
– To je moje obiteljsko gnijezdo. Tu sam proveo djetinjstvo s mojom braćom i sestrama, što je obilježilo i moju osobnost. Moj je otac bio iznimno strpljiv, staložen, s gardom pravog patrijarha. Strpljivo nas je odgajao. Nikada nas nije kažnjavao kada smo nešto skrivili. Tek navečer, poslije krunice, koja se svake večeri molila u našoj kući, izrekao bi nam kaznu i tražio da shvatimo, dobro promislimo zbog čega smo kažnjeni.

Kad smo stigli do kuće Puljićevih, našem vodiču lice je ozarila sreća. Ponosno veli:
– Ovo je posjed mog oca. I ja sam kao mladić koncem šezdesetih gradio tu kuću. Tu ispred kuće, u ovom našem voćnjaku, 1970. smo slavili moju mladu misu. Bilo je 600 uzvanika. To je bilo najveće slavlje u Priječanima. Bilo je to vrijeme hrvatskog proljeća.
U kardinalovoj kući danas žive Smilja i Sreto Gušac, izbjegli Srbi iz Sanskog Mosta. Tu su još od 1996. Kad su koncem 2000. godine morali napustiti kuću, odlukom ministarstva za izbjeglice Republike Srpske, Puljići su im dali punomoć da ostanu dok ne nađu novo obiteljsko utočište.
– Mi smo našu kuću u Sanskom Mostu bili prisiljeni prodati, za nikakve pare, za samo 23 tisuće maraka. I tako smo ovdje, kod kardinala, “zapeli” već skoro 20 godina – kaže nam Smilja.

Kardinal nam pak veli da im ovaj izbjeglički bračni par čuva posjed i brinu se o njemu koliko mogu, dodajući da bez njih sada zasigurno ništa ne bi ni pronašli na imanju. Svaki korak ovdje nosi neku uspomenu. Čega se kardinal još sjeća iz djetinjstva, pitamo ga, jer u susjedstvu nema ni jednog starosjedioca.

Premalo povratnika

– Naravno da sam i ja bio nestašan, kao i svako drugo dijete. Najviše sam “problema” imao s voćem. Kao što vidite, ovdje je stotinjak voćki koje je uglavnom posadio moj otac. Jako sam volio voće, a i sada ga volim. Popeo bih se na stablo, najeo se voća, a onda ne bih smio sići. Kad bi vidjeli da me nema, tražili bi me, i uglavnom me pronašli u krošnji voća. Ovdje je bila jedna sočna, neponovljiva trešnja u kojoj sam najčešće zaglavio. Lako bih se na nju popeo, ali me uvijek netko s nje morao spuštati – pokazuje nam monsinjor mjesto svoga najčešćeg dječačkoga grijeha.

Napuštajući Priječane i vremeplov u kardinalovo djetinjstvo, pitamo ga kako objašnjava tako mali broj povratnika Hrvata u Republiku Srpsku, poglavito uz činjenicu da je i on osobno godinama bio jako angažiran u tom procesu.
– Istina, mi smo godinama jako zagovarali povratak. Dok je kod protjeranih katolika još bilo dobre volje za povratkom, ovdje su bile nepremostive prepreke. Mi smo kasnije stavili fokus na održivi ostanak, da se ljudima stvore uvjeti za život. Od nužne infrastrukture, da im se opet priključi struja, pa nadalje, jer bez tog nema održivog života. A o zaposlenju da i ne govorimo – nema dobre vijesti kardinal.

Kad smo ga vratili na maratonski studijski dan, gdje je trebao govoriti o položaju Hrvata u Republici Srpskoj, potražili smo njegova nećaka, Priječanca, monsinjora Ivicu Božinovića, koji je tijekom cijelog rata bio desna ruka biskupa Franje Komarice. Monsinjora Božinovića, aktualnog ravnatelja Katoličkog školskog centra u Banjoj Luci, pitamo zašto su Priječani ostali bez katolika.

– Priječani su doživjeli sudbinu svih mjesta banjolučkoga kraja u kojima su živjeli Hrvati – etnički su ih očistili! A kako je sve počelo? Rat u Hrvatskoj, blizina granice, logori u Prijedoru, Omarskoj, Manjači, deportacije “neodgovarajućih” na sve strane, mobilizacije u vojsku, mediji koji svaki dan zovu na borbu protiv “ustaške nemani”, otpuštanje s posla, policijski sat, odvođenje na radnu obvezu, danonoćno… Treba li nabrajati dalje? Ne odazvati se mobilizaciji, a većina se nije odazvala, značilo je ostati bez posla, neprestano se kriti od vojne i kojekakvih drugih policija, nemati dozvolu za kretanje, svaku noć očekivati napad ili upad u kuću pod raznim izlikama, spavati kod susjeda ili čak u šumi, biti uhvaćen, isprebijan, ubijen ili slično tomu. U doslovnom smislu riječi, nesrbi su postali zvijer za odstrjel! Naravno, to nije bilo moguće dugo izdržati i mnogi mladi ljudi razmišljaju o odlasku. Stariji su uglavnom odlučili ostati, kako bi barem pokušali spasiti imovinu, nadajući se pritom da ludilo ne može vječno trajati. Kako su odlazili? Svatko se snalazio kako je znao!

Fatalni zvuk motora

Pa nam niže tešku priču o tome kako su “jedni otišli dok je to bilo moguće, nekim od pravaca koji još nisu bili zatvoreni, drugi nekim svojim kanalima, a kako je vrijeme odmicalo, većina je bila upućena na kojekakve ‘dobrotvore’ i ‘agencije’, koje su za šaku njemačkih maraka bili spremni na takav oblik humanosti”.

Sjeća se monsinjor Božinović i ovog detalja:
– Naravno, prije toga valjalo je podmiriti sve financijske obveze prema “državi”, potpisati dokument o dobrovoljnom odlasku i ostaviti svu pokretnu i nepokretnu imovinu toj državi. Tako, svakog dana čuješ da je onaj otišao, a ovaj se sprema na odlazak… I tako godinama. Završni čin protjerivanja dogodio se u kolovozu 1995. godine. Tada su svi preostali, uglavnom žene i stariji, doslovno istjerani iz svojih kuća i utjerani u autobuse koji su ih odvezli na obale Save, gdje su čamcima prebačeni u hrvatski Davor.

Monsinjor Božinović, koji je u vrijeme rata bio kancelar Banjolučke biskupije, svjedoči i o zvuku dizelskog motora koji je tjerao strah u kosti katolicima banjolučkog predgrađa. Njegova majka Božana, inače kardinalova sestra, koja je tek u završnoj fazi etničkog čišćenja napustila Priječane, a danas živi u Petrinji, zbog zvuka dizelskog motora pobjegla je u šumu i od vlastitog sina!

– Strah je bio ogroman tijekom svih tih godina. Jednog predvečerja, već se hvatao prvi mračak, prolazio sam s jednim kolegom svećenikom kroz Priječane. Vozili smo se džipom, koji su, uzgred budi rečeno, srpski vojnici na počeku rata potpuno demolirali jer su mislili da smo ga namjerno pokvarili, kako ga oni ne bi mogli “mobilisati” za svoje potrebe. Rekoh kolegi da bi bilo zgodno barem nakratko navratiti do moje mame. Ona tada više nije smjela spavati u našoj kući, nego je pred noć odlazila do naših susjeda. Njih je bilo dvoje, muž i žena, pa su se nekako osjećali hrabriji. Prilazimo kući. Kucam na vrata i dozivam svoga susjeda po imenu i predstavljam mu se. Nitko se dugo na javlja, a onda se vrata odškrinuše, i ukaza se moj susjed Ivo. Blijed, u ruci drži sjekiru, sav se trese. Kad je malo došao k sebi, doziva moju mamu i svoju suprugu Jelenu. One izlaze iz obližnjeg šumarka, kamo su netom pobjegle. Blijede. Pokušavaju se osmjehnuti. A onda mi tumače: “Mi kad čujemo zvuk dizelskog motora ne čekamo, nego bježimo. Uvijek mislimo da vojska ili policija dolazi po nas. Samo oni imaju dizelaše!” Žao mi je da ih je moj dolazak tada smrtno preplašio, a ne obradovao.

Govori nam monsinjor kako se u taj strah od fatalnog zvuka dizelskog motora uvjerio više puta u mjestima gdje žive Hrvati.
– Ljudi su uvijek najprije bježali, a onda provjeravali tko je u autu. Tek tada bi se javljali, ali uvijek uz napomenu: “Prepao si nas tim dizelom!”
Brojke sve govore

Monsinjor Božinović ističe da mu jako smeta kad Srbi govore da bi katolici banjolučke regije opstali u svojim kućama da nije bilo “Oluje”.
– Dogodilo se to što se dogodilo. Kotač povijesti nije moguće vratiti unatrag. Nepravdu je trebalo koliko-toliko ispraviti, ali ni to se, nažalost, nije dogodilo. Bolno je to, ali još je bolnije nijekanje činjenica, odnosno tvrdnje poput ovih: Hrvati su sami otišli, zaveo ih “pjev sirena“ iz Hrvatske, a nitko ih nije tjerao; njihovo je protjerivanje bilo nekakav dogovor s kojim se čak i Crkva suglasila; nitko ih ne bi ni “pipnuo” da nije bilo “Bljeska” i “Oluje”. Zatim, sve što se loše događalo nesrbima bilo je djelo neodgovornih pojedinaca, koje nitko nije mogao kontrolirati. Sve je to bilo tek na razini “incidenata” koji su u ratu razumljivi. Itd. Uglavnom, očistili su sami sebe i nitko im za to nije kriv! Naravno, to se provlači i kroz medije i nameće kao neoboriva istina!

Monsinjor svoje tvrdnje potkrjepljuje konkretnim podacima:
– U ljeto 1992. tisuće vjernika iz naše biskupije već je bilo u izbjeglištvu, 30 posto crkvenih objekata je srušeno, a 40 posto daljnjih teže ili lakše oštećeno; u kolovozu 1993. više od polovine naših katolika već je istjerano iz svojih župa, a 40 posto crkava i crkvenih objekata potpuno uništeno, a daljnjih više od 50 posto manje je ili više oštećeno; u studenom 1994. više od dvije trećine naših vjernika je u izbjeglištvu, 50 posto crkava je srušeno, daljnjih 23 posto je teško, a još 20 posto lakše oštećeno, dva su svećenika do tada ubijena, jedan je podlegao nakon zatvora i torture. Od predratnih oko 70.000 katolika banjolučke biskupije, koliko ih je živjelo na prostoru koji su kontrolirale snage bosanskih Srba, tada je u biskupiji bilo 26.000 katolika. Riječ je o studenom 1994.! Gdje su ostali? “Bljesak” i “Oluja” bili su tek 1995.! – napominje monsinjor. I poentira da je egzodus katolika s banjolučkog područja u kolovozu 1995. bio tek završni čin etničkog čišćenja započetog 1992. godine.

Spašavanje golih života

Nerado se monsinjor sjeća tih dana:
– Prsten se sve više stezao i tada su i oni najtvrdokorniji i najuporniji morali popustiti i shvatiti da moraju otići ako žele spasiti barem gole živote, a to su bili, kako sam već rekao, stariji, odnosno oni koji nisu podlijegali vojnoj obvezi. Mlađi su, uglavnom, morali otići ranije, poput moja tri brata i tri sestre, kao i ostali moji susjedi. I ne samo iz Priječana. Dakle, sve što se događalo bilo je pažljivo planirano i vodilo je jednom cilju – uklanjanju Hrvata s područja današnje Republike Srpske. I uspjelo se, nažalost! Banjolučka biskupija na kraju prošle godine imala je 34.361 vjernika. Od toga ih 30-ak tisuća živi u Federaciji BiH, a ostatak u Republici Srpskoj. Ostatak koji se bori i nada.

Budući da je prije točno 20 godina u američkoj vojnoj zrakoplovnoj bazi Right-Paterson parafiran Daytonski mirovni sporazum, koji se upravo danas obilježava i analizira u Daytonu, ova je reportaža naš prilog za raspravu o uspješnosti provedbe tog mirovnog sporazuma. Naime, Aneksom 7 tog sporazuma osigurava se pravo održivog povratka svim protjeranima. Budući da ih na prostoru Republike Srpske danas živi samo 9000, razvidno je u kojoj je mjeri proveden taj sporazum. Osobito je “uspješno” proveden u rodnom selu vatikanskoga kardinala.

Monsinjor Božinović podsjeća na očito pripremljen plan progona hrvatskog stanovništva tijekom svibnja 1995. godine.
– Za one koji ne znaju, iznijet ću nekoliko događaja iz tog vremena: početkom mjeseca bačene su dvije eksplozivne naprave i molotovljev koktel u dvorište Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, a tu su katolici nalazili barem neku sigurnost, kidnapirane su i u Hrvatsku protjerane sestre klanjateljice iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, srušena je crkva i spaljen franjevački samostan na Petričevcu i tom prigodom smrtno stradava fra Alojzije Atlija, srušena je crkva i spaljen župni stan u Presnačama, a u njemu su izgorjeli velečasni Filip Lukenda i sestra Cecilija Grgić, srušena je župna crkva i spaljen župni stan u Trnu, srećom bez ljudskih žrtava, i da ne nabrajam dalje. Po gradu se tada govorilo kada je tko od nas na redu za miniranje – prisjeća se dana velike strepnje.

 

Piše Zdravka Soldić Arar