Baština 3098

Isusovac Tvrtko Barun: Terorizam, diktature i progoni su jedan od glavnih uzroka izbjegličke krize

Isusovac Tvrtko Barun: Terorizam, diktature i progoni su jedan od glavnih uzroka izbjegličke krize
Pater Tvrtko Barun u isusovačkoj crkvi na Jordanovcu / CROPIX

Jesuit Refugee Service (JRS), Isusovačka služba za izbjeglice, već 35 godina u 50 država svijeta, od čega petnaestak europskih, prati, zagovara i služi prisilno raseljene osobe. Godine 1980., gotovo vizionarski, duboko potaknut patnjom Vijetnamaca, tu službu osnovao je otac Pedro Arrupe, a brojke od 232 milijuna migranata i azilanta, koliko ih je na svjetskoj razini, prema podacima UN-a, bilo u 2013., svakako su opravdale njegovu težnju da u okvirima isusovačke duhovnosti služi onima koji su obespravljeni, odbačeni i lišeni svakog dostojanstva. Isusovci i njihovi volonteri godinama su na terenu sa svima njima...

Tvrtko Barun, 32-godišnji magistar duhovnosti iz mnogobrojne obitelji, voditelj je Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, koja od 1993. djeluje u zagrebačkom uredu, a centre imaju i u Skoplju, kao i na Kosovu, uskoro će otvoriti i centar u Beogradu.

Za početak, recite nam zašto ste se odlučili za skrb o izbjeglicama? Zašto se niste okrenuli siromašnima i slabima iz svoje okoline?
- JRS je isusovačka organizacija, a jedno od suvremenih načina izricanja razloga postojanja Družbe Isusove jest biti u službi vjere i promicanja pravde. Govorimo o vjeri koja, među ostalim, zahtijeva konkretnu pravdu za one koji su na marginama društva, za obespravljene, ali i o pravdi koja ostvaruje Radosnu vijest koju se trudimo živjeti i naviještati. Sretan sam što tu vjeru mogu konkretno živjeti u svom radu, što mogu svakodnevno susretati Krista u siromašnom čovjeku. Jer za mene su izbjeglice i migranti doista najsiromašniji među siromasima. Morali su ili su zbog teških okolnosti odlučili napustiti i iza sebe ostaviti svaku sigurnost, svoju kulturu, jezik, socijalnu mrežu, prijatelje, obitelj, posao... I sada nemaju puno izbora, nemaju se kome obratiti za pomoć. Činjenica da im mi možemo pomoći za mene je velika milost. Naš rad, dakako, ispunjen je neočekivanim otkrićima, prekrasnim iskustvima i plodovima.

Previše patnje

Možete li nešto od toga podijeliti s nama?
- Za mene je milost doživjeti zahvalnost ljudi kad im date običnu konzervu ribe, vidjeti radost male djece unatoč svemu što prolaze na svom putovanju, pokriti noću dekom promrzlo dijete, na trenutak pridržati majci bebu od nekoliko tjedana... To su trenuci koji daju smisao i razlog našem djelovanju. Da budemo uz njih, prepoznamo što proživljavaju, služimo im u njihovim potrebama, ali i borimo se za njihova prava.

Sigurno je bilo i teškoća?
- Mogu potvrditi, puno je prepreka i izazova. Puno je onih koji ne prihvaćaju, nisu oduševljeni onim što radimo, izostaje podrška, ne gledaju na nas dobronamjerno, u društvu, ali i u Crkvi... Priznajem da me to ponekad žalosti i razočarava. Ali trudim se unatoč tome živjeti službu koja mi je povjerena.

Od prvih ste dana na terenu. Koliko se vaše iskustvo podudara s medijskom slikom koja je stvorena proteklih mjeseci?
- Prvih 600 ljudi koji su u ovoj izbjegličkoj krizi ušli u Hrvatsku dovedeno je u Prihvatilište za tražitelje azila u Zagrebu. Tu prvu noć, zajedno s kolegama iz Crvenog križa, pomogli smo izbjeglicama koliko smo god mogli. Već tada je bilo među njima puno djece i malih beba. Kasnije, budući da smo neprestano boravili u kampu Opatovac, a sada i u Slavonskom Brodu, vidjeli smo svašta, pa i ono čega nema u medijima. Previše je tu bijede, patnje i stresa, psihičke i fizičke iscrpljenosti. Ipak, bojim se da za mnoge izbjeglice i migrante ono najgore tek dolazi, a to je razočaranje kad pristignu u ciljne zemlje u kojima se nadaju pronaći zaštitu, sigurnost, kvalitetniji život. A već sada je jasno da zbog objektivnih razloga to neće biti moguće za tako velik broj izbjeglica.

Bavite se i zagovaranjem i lobiranjem za prisilno raseljene osobe i na višim instancama. Primjerice, u Europskom parlamentu. I tu su neke stvari pokrenute nabolje?
- Svoje djelovanje temeljimo na konkretnom iskustvu susreta. Upravo to iskustvo pomaže nam i u zagovaranju prava izbjeglica i migranata na višim razinama, bilo na razini pojedine zemlje, bilo na razini europskih institucija kao što je Europska komisija ili Europski parlament. Konkretno, naš kolega trenutno je supredsjedavajući u savjetodavnom vijeću za ljudska prava pri Frontexu, europskoj agenciji za nadziranje granica EU-a.

Osim u Zagrebu, imate urede na Kosovu, u Makedoniji, uskoro i u Srbiji, i ne bavite se samo izbjeglicama, već i osobama koje traže azil, čekaju deportaciju?
- Činjenica je da zemlje jugoistočne Europe osobama koje traže međunarodnu zaštitu još uvijek nisu previše zanimljive za život. Žele dobiti zaštitu u zemljama koje imaju viši životni standard. Iz tog razloga mimo ove izbjegličke krize, primjerice u Hrvatskoj, imamo prilično mali broj tražitelja azila, a još je manje onih kojima je azil odobren. Od 2004. godine, od kada postoji Zakon o azilu, u Hrvatskoj je neki oblik međunarodne zaštite dobilo 160 ljudi. I od tih 160, pedesetak ih je već napustilo Hrvatsku. Govorimo, dakle, o veoma malom broju ljudi. No, možda baš zato što je broj mali, malo je i onih koji brinu za njih i njihova prava, kojima su oni bitni, od političara i medija pa do prosječnog stanovnika. Osim ako se dogodi nešto loše, a tražitelji azila su akteri toga. E onda su mediji puni takvih vijesti. To je, nažalost, bila dosadašnja praksa. Nadajmo se da će se promijeniti.

Nadilaženje zidova

Govorite i o poštovanju drugih kultura i vrijednosti. Koliki je izazov služiti pripadnike drugih religija i uvjerenja?
- Naš rad utemeljen je na vrijednostima Evanđelja. Mislim da je biti otvoren drugima i drugačijima izazov za sve ljude bez obzira na vjeru. Kristov život i Kristove riječi mogu nama kršćanima samo pomoći da se lakše odlučimo za tu otvorenost, prihvaćanje stranca, prepoznavanje dobroga u drugome, dopuštanje da nas drugi obogati svojom različitošću, traženje i pronalaženje Božjeg lica u osobi koja je u potrebi. Na svakom kršćaninu je odluka u kojoj mjeri i na koji način želi odgovoriti na taj poziv. Da se razumijemo, živjeti ovu otvorenost izazov je za svakoga od nas pojedinačno, bio to naš djelatnik, volonter ili prevoditelj. I nas je strah jer ne poznajemo tuđu kulturu, način razmišljanja ili reagiranja. Ali se trudimo nadići svoje zidove, dovesti u pitanje svoje predrasude i strahove, ponekad čak i zakoračiti u nepoznato.

Nedavna događanja u Parizu aktualiziraju i pitanja vezana uz ISIL. Koliko se situacija mijenja kada se pretpostavi da se među izbjeglicama nalaze i mogući teroristi?
- Već sama pretpostavka da se među izbjeglicama možda nalaze i teroristi čini naš rad mnogo težim. Normalno je da direktna poveznica između terorističkih napada i izbjegličke krize čine da ljudi zatvaraju svoje ruke i srca za potrebe izbjeglica, ali i za ono što se mi kao organizacija trudimo činiti na dobro tih ljudi. Ako se konačno i činjenično doista dokaže da je u terorističkim napadima u Parizu i sudjelovao netko tko je prošao tzv. balkansku izbjegličku rutu, bojim se da će zbog tih dvoje ili petero ljudi, svih onih 399.990 također biti obilježeni i promatrani s prijezirom i sumnjom.

Kako to izbjeći?
- Smatram da treba imati na umu jednu važnu činjenicu, nije izbjeglička kriza stvorila terorizam i užasne terorističke napade u Europi. Upravo je obratno, terorizam, diktature i progoni su jedan od glavnih uzroka izbjegličke krize kojoj svjedočimo posljednjih mjeseci u Europi. Izbjeglice i migranti u najvećem broju bježe iz svojih zemalja upravo zbog njih. Ako promotrimo učinke i posljedice ovih terorističkih napada, tada doista ključne riječi za analizu istoga jesu ugroženost i strah, ili pak zaštita i sigurnost. Glavno je pitanje kako se postaviti, kako odgovoriti na to? Jedan francuski komentator neki dan je rekao da je francusko društvo u svojoj biti otvoreno i temelji se na nekim vrijednostima i principima koje su u suprotnosti sa strahom i nepovjerenjem. Rekao je nešto poput “nismo mi Amerikanci i Izraelci da se u nesigurnim zemljama svijeta naoružavamo ili ograđujemo ogradama i tako se brinemo za svoju sigurnost, tako se štitimo od onih koji nam žele zlo”. Složio bih se s njim i rekao da nema smisla da se svatko od nas naoruža do zuba, to nije put u sigurnost. Mislim da je izbor prilično jednostavan, povjerenje i otvorenost drugome i drugačijem, što je, slažem se, veliki rizik jer smo često krhki i ograničeni, ponekad i zlobni, ili nam preostaje strah i zatvorenost. Ali čini mi se da život u konstantnom strahu nije život.

Pariška tuga preplavila je Europu, no svijet krvari duže od tjedan dana. Zašto nam sve tragedije nisu jednako tužne?
- Ovo krvarenje svijeta, gdje god bilo, po meni je dokaz da svijet nije savršen, da je patnja i ograničenost sastavni dio našeg ljudskog života, našeg svijeta. Teološki to nazivamo “grijehom”. Ova tragična događanja u Parizu, Bejrutu i drugdje samo potvrđuju činjenicu da čovjek može drugoga oviti u tugu i napakostiti mu, činjenicu da ponekad ne zamijetimo tuđu bol. Konačno, ova krvoprolića nam pokazuju da smo kao ljudi ranjivi. Svijet, čovječanstvo, ranjeno je i ranjivo. U tu ranjivost stavio bih i nepravdu medijskog ili političkog pogleda na različite dijelove svijeta. Svakom čovjeku je očita istina da je žrtva i patnja jednako vrijedna gdje god se dogodila. Nažalost, naš svijet, naše politike, naši mediji, to često zaboravljaju.

Nismo samo obitelj, nego i klapa

Odrasli ste u mnogobrojnoj obitelji. Koliko je vaših jedanaestero braće i sestara utjecalo i utječe na vaš život? Imate čak i obiteljsku klapu?!
- Obitelj mi je, uz poziv u Družbi Isusovoj, jedan od najljepših darova i milosti koje sam primio, za koje zahvaljujem Bogu. Mnogo je tu sitnica, čak i nesvjesnih, za koje trebam zahvaliti roditeljima, ali i braći i sestrama, a uz njih danas 23 rođenih nećaka i nećakinja i još dvoje koji su na putu. Život u ovakvoj obiteljskoj zajednici dao mi je kvalitetnije temelje za izgradnju u mnogo dimenzija mog života. Činjenica je da obiteljski život nosi sa sobom i neke izazove, svi smo onako jake ličnosti, tako da bude iskri i neslaganja. Ali unatoč našim razlikama puno je vrijednosti u kojima smo zajedno odgojeni i kroz koje smo rasli i koje nas unatoč svemu drže čvrsto zajedno, ali i izgrađuju kao pojedince. Tu je i klapa “Barun” u kojoj pjevamo nas osmorica braće i jedna sestra, i jedan je od konkretnih dimenzija zajedništva unutar naše familije. Mene osobno klapa jako veseli, pogotovo kad vidim rezultate rada nakon nekog nastupa. Tako vrednujemo i održavamo tradiciju svojih korijena, jer prema nekim objašnjenjima mi Baruni potječemo iz omiškog kraja.

Piše Tihana Marović