Baština 2111

Pokrštenje Hrvata nije se odvijalo nasilnim nego polaganim i mirnim putem

Pokrštenje Hrvata nije se odvijalo nasilnim nego polaganim i mirnim putem
Višeslavova krstionica

Povijesni susret Hrvata s kršćanstvom spomenuo je još Toma Arhiđakon (+1268.), a problem pokrštenja i oblikovanja hrvatskog crkvenog (vjerskog) mentaliteta sustavno se bave gotovo svi istaknuti povjesničari od oca hrvatske historiografije Ivana Lučića (1604. -1679.) do danas. U nastojanju da protjera Avare iz Ilirika, piše Porfirogenet (+959.), bizantinski car Heraklije (610. -641.) zatraži pomoć od Hrvata, koji su obitavali iza Karpata u Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj. Čini se vjerojatnijim da dolaze na Jadran kao pogani. Više čimbenika ide u prilog toj pretpostavci. Hrvati po dolasku u novu domovinu spaljuju svoje pokojnike, što nijedna kršćanska sljedba onog vremena ne dopušta.

Složeno pitanje

Pokrštenje Hrvata veoma je složeno pitanje, i to ponajviše zbog toga što manjkaju dokumenti koji bi o tom pitanju davali više podataka. Zbog toga su interpretacije samih izvora različite, a mišljenja pojedinih povjesničara o vremenu pokrštenja Hrvata i crkvenog središta iz kojeg je pokrštenje dolazilo su raznolika, pa čak i oprečna. Ipak, sva raznolika mišljenja možemo svrstati u tri skupine ili teorije. Jednu arijansku, drugi dalmatinsku, a treći franačku teoriju o pokrštenju Hrvata.

a) Teorija o pokatoličenju Hrvata


Povod mišljenju da su Hrvati prigodom dolaska na Jadran već bili kršteni dao je splitski arhiđakon Toma (+1268.). U 7. poglavlju svoje Povijesti solinskih nadpastira on piše da su Hrvati već prije dolaska u današnju domovinu bili kršćani, ali vrlo neuki. Bili su također poprskani Arijevom zarazom. Ovu teoriju pobija veći broj dokumenta koji govore da su se Hrvati doselili u svoju domovinu na Jadran kao pogani. Anastazije, bibliotekar rimske kurije (9. st.), zabilježio je u Liber pontificalis da je papa Ivan IV. (640. - 642.), po narodnosti Dalmatinac, poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina s mnogo novaca, da otkupi kršćanske zarobljenike od pogana (ad genitibus).

Tada, dakle godine 641., na našoj obali ne postoji neki drugi poganski narodi osim Hrvata. Car Konstantin Porfirogenet u 31. poglavlju svoga djela De administrando imperio (O upravljanju carstvom), zabilježio je da dalmatinski Hrvati potječu od nekrštenih Hrvata, koji se zovu Bijeli, a stanuju s onu stranu Turske (kako se naziva Mađarsku). A kada isti pisac govori o pradomovini Hrvata, kaže da Velika ili Bijela Hrvatska do danas nije krštena. Nepoznati autor (Pop Dukljanin) najstarijeg hrvatskog ljetopisa Kraljevstvo Hrvata iz 1074. - 1081. iznosi da su Hrvati u svoju današnju domovinu došli kao pogani, a ne kao kršćani arijanci. U otkrivenim grobovima našlo se spaljenih tjelesa, a poznato je da spaljivanje pokojnika nije dopuštalo ni krivovjerno Arijevo kršćanstvo.

b) Dalmatinska ili južnohrvatska teorija o ranom pokrštenju Hrvata

Povjesničari F. Rački, V. Klaić, S. Sakač i sve više novijih poput D. Mandića, A. Ivandije, B. Zelić-Bučan pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, zaključuju da se pokrštavanje Hrvata odvijalo postupno, i to uglavnom od 640. do 641., a donekle završava do početka 9. stoljeća. Povjesničari kalibra F. Račkog, V. Jagića dovode u sumnju istinitost Porfirogenetovih navoda ili zaključaka. Pobornici dalmatinske ili južnohrvatske teorije o ranom pokrštenju Hrvata tvrde da je uglavnom krstilo latinsko svećenstvo iz dalmatinskih gradova pod jurisdikcijom splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina.

Prema ovoj teoriji pokrštenje je započelo u Splitu nakon uspostave splitske nadbiskupije, a kasnije su u tome sudjelovale i ostale biskupije, ustanovljene u primorskim gradovima u kojima je živjelo romansko stanovništvo. Bizantinski car Konstantin Porfirogenet (915.-959.) u svom djelu De administrando imperio (O upravljanu carstvom), pisanom 948. - 952. god. na poseban način govorim o pokrštenju Hrvata u poglavlju 31., pozivajući se na hrvatske izvore riječima: kažu sami Hrvati, i piše: Car Heraklije je preko poslanika dozvao svećenike, đakone, i pokrstio je Hrvate, a ti Hrvati imali su u to doba vladara Porgu.

Vrijednost ovih Porfirogenetovih navoda osporavaju oni autori koji osnutak splitske metropolije stavljaju u 9. ili 10. stoljeće. Poslanica pape Agatona (678.-681.) caru Konstantinu IV. iz 680. godine svjedoči o ranom pokrštenju Hrvata. Teoriju o ranom pokrštenju Hrvata potvrđuje i tradicija splitske metropolije sadržane u djelu Historia Salonitana Maior (1185.) i Historia splitskog arhiđakona Tome (+1268.). Nadalje pobornici dalmatinske teorije o pokrštenju Hrvata tvrde da i arheološki ostaci potvrđuju njihovo mišljenje, posebice sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina i nadvratnik u Kaštel Sućurcu.

c) Sjevernohrvatska i panonsko-franačka teorija (kasno pokrštenje ili rekrstijanizacija Hrvata)


Povjesničari koji zastupaju ovu teoriju drže da je pokrštenje Hrvata započelo znatno kasnije, tj. s franačkom vladavinom u našim krajevima. Oni odbacuju pisanje Konstantina Profirogeneta i Tome Arhiđakona kao nepouzdano, a nalaze koje smo naveli u prilog ranom pokrštenju Hrvata oni stavljaju u znatno kasnije razdoblje, od 9. do 11. st. To oni čine na temelju stilske obrade, tj. oblika slova i ukrasa koja se na tim spomenicima nalaze. U prilog ovoj teoriji navode nedostatak arheoloških spomenika iz druge polovice 7. i prve polovice 8. st. i kult franačkih svetaca na cijelom prostoru što su ga nastavali Hrvati. Među tim svecima spominju se sv. Anselmo (Azel), sv. Martin, sv. Marta, sv. Krizogon, sv. Mogor itd. Ovu teoriju, između ostalih, zastupaju povjesničari: Julijan Jelenić, Frane Bulić, Josip Bervaldi, Ferdo Šišić, Jaroslav Šidak, Nada Klaić itd.

Anonimni kompilator 30. poglavlja Porfirogenetova djela ističe da su Hrvati oslobodivši se franačke vlasti... zatražili sveto krštenje, i bili su im poslani biskupi, koji su ih pokrstili za Porina, njihova vladara. Ovo izvješće treba zapravo staviti u razdoblje vladavine Karla Velikoga, koji, u podjeli Ilirika s basileusom Mihaelom I. Rahangabeom, god. 812. preuzima vrhovništvo nad zapadnim Ilirikom, odnosno nad krajevima koji približno odgovaraju današnjoj Slavoniji, Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj (tada Panonskoj) Hrvatskoj.

S crkvenog gledišta, navedena područja nalaze se pod jurisdikcijom akvilejskog patrijarha i salzburške nadbiskupije, odakle u Hrvatsku pristižu franački i anglosaksonski misionari. Opisujući oslobođenje Južnih Slavena od bizantinske dominacije, Porfirogenet naglašava da većina ovih Slavena nije bila pokrštena do vladavine Bazilija I. (867.-886.), koji posla carskog predstavnika sa svećenicima i pokrsti sve one koji se kod naprijed spomenutih plemena (poimenice navodi Hrvate, Srbe, Zahumljjanje, Travunjne, Konovljane, Dukljanje i Neretljane) zatekoše nekršteni (O upravljanju carstvom, gl. 29). Za Neretljane kaže da se zovu Pagani. Islamskom kozmografu perzijskog podrijetla Ibn Rusti (+903.) poznato je također da su balkanski Slaveni primili kršćanstvo za Bazilija I., izrijekom pleme Nerentana ili Pagana, koji obitava područje Neretve i Cetine.

Zaključak

Pokrštenje jednog naroda nije stvar trenutka, već dugotrajan i mukotrpan proces. Na temelju izloženoga možemo zaključiti da je pokrštavanje Hrvata započelo u drugoj polovici 7. stoljeća, i to najprije na užem području Dalmatinske Hrvatske, uz Jadransko more. Iz tada romanskog Splita kršćanstvo se postupno širilo prema unutrašnjosti. Sigurno je da su romanski svećenici bili prvi misionari hrvatskog naroda, potpomognuti rimskom kurijom, koja je nastojala obnoviti crkvenu hijerarhiju u dekristijaniziranom Iliriku. Pokrštenje istarskih i primorskih Hrvata trebalo bi staviti u vrijeme franačke dominacije (pokraj 8. ili početkom 9. stoljeća), a nešto kasnije - pod utjecajem franačkih vlasti i misionara - kršćanstvo prodire u Panonsku Hrvatsku, dok je Bizant zaslužan za pokrštenje Hrvata u Duklji, uz Neretvu i u Zahumulju.

Sigurno je da se intenzivniji kršćanski život kod Hrvata razvio nakon 803. godine, pod franačkim vrhovništvom, kada su dolazili misionari iz Akvileje. Kada je kršćanstvo došlo u Panonsku Hrvatsku teško je sa sigurnošću utvrditi. Samo pedesetak godina kasnije ovo je područje došlo u okvir srijemske metropolije sv. Metoda i bilo je za kršćanstvo važno djelovanje učenika sv. braće Ćirila i Metoda. Tada su, međutim, Hrvati već uključeni u veliku europsku kršćansku zajednicu, jer njihovi vladari Mislav 839., i Trpimir 852. i drugi podižu crkve i samostane, te pomažu kler, što sve dokazuje da je kršćanstvo u to vrijeme bilo duboko ukorijenjeno u narodu.

Dopisivanjem pape Ivana VIII. (879.) s knezom Branimirom pokazuje da je čitav narod pokršten i da je hijerarhija u Hrvata dobro organizirana. Pedeset godina kasnije zaključci splitskog sabora iz 928. godine izričito potvrđuju da je čitava Hrvatska,od Kotora do kvarnerskih otoka i Siska, crkveno uređena i od starine potvrđena biskupijama. Pokršteni Hrvati u početku su se služili i onim sačuvanim crkvama koje su bile sagrađene od starosjedilačkog kršćanskog stanovništva prije njihova dolaska. Na to nas upućuje činjenica da su Hrvati kroz duga stoljeća u nekim mjestima gradili crkve na onim lokalitetima na kojima su one postojale i prije njihova dolaska i pokrštenja.

Pokrštenje Hrvata nije se odvijalo nasilnim nego polaganim i mirnim putem, pa možemo reći da je to glavni razlog što je proces pokrštenja hrvatskog naroda tako dugo trajao.

Don Tomislav Topčić